Jadranka Kosor je, nema sumnje, u konkurenciji svih političarki i političara u Hrvatskoj uvjerljivi lider. Kad se, jasno, govori o osobi koja je na ovom mjestu najviše i najsustavnije kritizirana.

Logično, jer Jadranka Kosor je bila loša premijerka. U uvjetima koji su (2010. i 2011. godine) na europskoj razini donijeli oporavak gospodarstva, nije uspjela “prikačiti” hrvatsko na rast koji se bilježio svuda oko nas. Strukturne reforme, o kojima sad jako često pričaju neki njeni ministri, odložila je za druga vremena, kao i uglavnom svaku naznaku loše vijesti koje nas sad uporno bombardiraju, jer nisu odrađene na vrijeme i postupno (primjerice, poskupljenje plina i struje). Kako je došla na čelo Vlade i stranke, svima je poznato. Uspjeh sa završetkom pregovora s EU je neporeciv, no daleko nedovoljan za pozitivnu ocjenu dvije i po godine mandata na čelu Vlade…

No, politika je čudna i prevrtljiva biljka – od simbola stroge vladarice stranke, koja nije dozvoljavala skretanja sa svog političkog kursa, koja je, primjerice, smatrala da pravo na objavu rezultata popisa stanovništva ima ona osobno, jer je popis plaćan iz državne blagajane (o objavi broja nezaposlenih da se ne govori), Jadranka Kosor se u niti devet mjeseci od poraza na izborima u HDZ-u, prometnula u simbol borbe za demokraciju.

I nema u prethodnoj rečenici ni zrnca ironije. Bitka Jadranke Kosor za pravom na javno političko djelovanje unutar vlastite stranke jedna je od rijetkih pozitivnih stvari koja posljednjih mjeseci dolazi iz HDZ-a, ali i puno šire. Jer, ni SDP, primjerice, nije prepun onih koji će otvoreno, javno reći koju kritičku rečenicu o politici Zorana Milanovića. A ni oni koji “nisu isti” ne mogu se pohvaliti javnim promišljanjem politike Dragutina Lesara…

Uglavnom, zbog nekoliko otvorenih i politički izrazito artikuliranih interviewa, Jadranka Kosor postala je predmetom interesa Visokog časnog suda HDZ-a. Dosad je to značilo samo kartu za (politički) Sibir u jednom pravcu. Lako bi se, dakle, moglo dogoditi da još jedna figura sa čela HDZ-a završi brzo nakon silaska s vlasti na ulici, bez stranačke iskaznice u džepu. Da se razumijemo: Jadranka Kosor (premijerka) bi Jadranku Kosor (današnju, kritički raspoloženu) sasvim sigurno izbacila iz stranke. No, to nimalo ne oduzima na važnosti činjenice da je (današnja) Jadranka Kosor potpuno u pravu i da joj se, zbog drugačijeg mišljenja, sprema izgnanstvo.

Bivša premijerka aktualnom je vodstvu spočitnula preveliko skretanje udesno, dovođenje kompromitiranih članova iz devedesetih natrag u stranku, koketiranje s bizarnom Judith Reisman, činjenicu da su nedosljedni – jer su na vlasti podržavali uvođenje ćirilice u Vukovar, te anketni rejting duboko zamrznut na 19 posto i to u situaciji kad popularnost Vladi dramatično pada gotovo na dnevnoj razini. Karamarku, koji tvrdi da je stranka bila detuđmanizirana je spočitnula suradnju s Mesićem, te pripomenula da bi svi političari trebali biti vrlo transparentni u pogledu svoje imovine i načina na koji su je stekli.

Ništa od ovog o čemu je govorila Kosor nije sporno; u svemu je, štoviše, potpuno u pravu. Vodstvo stranke se, očito, s tim ocjenama ne slaže. I tu negdje bi priča trebala završiti, a Kosor na nekim budućim izborima u HDZ-u loviti priliku da se opet vrati na neku od pozicija kreatora stranačke politike.

No, to bi bilo u svijetu u kojem se stranke ne doživljavaju tek sljedbom velikog vođe. U kojem imati (i izreći!) svoje mišljenje, a tom ozračju je itekako dosad doprinosila i Jadranka Kosor, nije sinonim sa – izdati. Jasno da aktualno vodstvo bilo koje stranke neće svoje partijske kritičare nagraditi funkcijama ili dobrim mjestima na izbornim listama, SDP, primjerice, neposlušnike pusti da sami otplove na marginu, ali izbacivanje iz članstva, pa i sama prijetnja tom mjerom, igru odvlače na duboko nedemokratski i istinski opasan teritorij.

Izbacivanje iz stranke je mjera koja je opravdana samo u krajnjim političkim okolnostima: kad se član kontra stranke kandidira na izborima, ili kad pri najključnijim glasanjima (poput povjerenja Vladi) ruku diže suprotno stranački prihvaćenim političkim smjernicama.

Jadranka Kosor je samo kritizirala politiku aktualnog vodstva HDZ-a. Prijetnje izbacivanjem, stoga, vrlo su zanimljiv uvod u eventualne unutarstranačke izbore koje je Karamarko prije devet mjeseci obećao nakon ovogodišnjih lokalnih izbora. Ako ne odustane od njih (a sva je prilika da hoće), bit će zanimljivo vidjeti na koji će se način voditi kampanja, jer, ako se Kosorici prijeti (a sva je prilika da na prijetnjama ostati neće) zbog kritiziranja vrhuške, nema uopće sumnje koji će biti njezin jedini dozvoljeni sadržaj: HDZ-ovci će se za stranačke funkcije smjeti natjecati samo s intenzitetom izražavanja mržnje prema crvenoj boji.

Stoga se nitko ne bi trebao naslađivati s “poetskom pravdom” koja bi mogla snaći Kosor. Jer to zvono, kao i obično, ne zvoni samo Jadranki.