Potpuno marginalizirana prosvjedima oko uvođenja ćirilice u Vukovaru, kao novog fronta kojeg revolucionarna (i sve marginalnija) hrvatska desnica otvara nadajući se da bi opet na vlast mogla vratiti svoju političku frakciju, poznatiju kao HDZ, nad Hrvatskom se navila tamna sjenka nove opasnosti naciji. Crna, štoviše.

Naime, omiljena boja najekstremnijih nostalgičara za četrdesetima rapidno izlazi iz mode i nije daleko čas kad će upravo ona (i njene nijanse) biti označena kao glavna opasnost Državi, Naciji i sličnim ludorijama u kojima domaći (desni) radikali nalaze razlog postojanja.

Crnci. Ne, ne ustaše crnci Rafaela Bobana, već pravi, pravcati crnci počinju, evo, skandalizirati hrvatsku javnost. Oni su, naime, već tu, među nama, i bit će ih sve više. U raznim nijansama.

Brojke govore dovoljno: samo lani se broj tražitelja azila u Hrvatskoj povećao za pedeset posto (ukupno 1.193). Iz nekih zemalja, primjerice, Somalije, znatno više (šest puta). Stanje je toliko kritično da ljudima nedostaje deka za zimu, pa su nevladine udruge pozivale građane da ih doniraju azilantima.

Sve veći broj ljudi, jasno, povećava i kontakte s domaćim stanovništvom. I nije dugo trebalo čekati na javno iskazani rasizam; no koliko bi situacija mogla postati ozbiljnom pokazuje i činjenica da je reportaža puna (anonimnih) rasističkih primjedbi prema tamnoputim azilantima objavljena na stranicama dnevnih novina koje bi sebe, da su nogometni klub, jamačno prozvale NK Građanski. Azilanti su, dakle, veli se sa stranica “urbanog” medija, visoki, crni ljudi koji se okupljaju u grupicama, besciljno tumaraju i gledaju “našu djecu”, govore čudnim jezicima, čudno su odjeveni, jedu naše voće (nekad pitaju, nekad ukradu), jako su glasni, ukratko, kako reče jedan anonimni rasist: “čekamo samo da počnu provale u stanove ili nešto još gore”. I što je najgore, ova pokora je baš, kako se veli, snašla kvart u kojem je s jedne strane brdo smeća, a sad, s druge, još i “potencijalni izvor novih problema”.

Dakle, crnci.

Jasno, ovo što se sad događa s azilantima je samo pjena na valu koji nam slijedi. Hrvatska od 1. srpnja postaje članicom Europske unije i tako se u glavama svih ljudi s ovog planeta koji nemaju sreće živjeti u bogatoj i sređenoj sredini (kakva je Hrvatska bez sumnje u globalnim okvirima, bez obzira na to kako je mi doživljavali) dodatno kvalificira kao željena destinacija bjegunaca od vlastitih političkih i ekonomskih problema. Za koju godinu, ulaskom u schengenski režim, dakle padom svih granica prema ostalim zemljama EU, Hrvatska će još više postati obećanom zemljom za imigrante. Pokrene li se, pritom, gospodarstvo iz mrtvila i za njih će biti sve više posla, te mogućnosti da se ovdje skrase, organiziraju život i dodatno, na užas urbanih i inih šovinista, prošire svoju zajednicu.

Nije, dakle, daleko trenutak kad će mržnja prema Drugom dobiti svoje pravo, novo pogonsko gorivo. Srbi su se već nekako, pomalo pohabali. Koliko god ćirilica nekom izgledala poput hijeroglifa, ipak ljudi kojima je ona jedno od dva materinja pisma, izgledaju i zvuče gotovo identično kao Hrvati. Neće više biti potrebno ulaziti u porijeklo imena, ili osluškivati način na koji se riječi izgovaraju da bi se Drugi mogao identificirati – sve će biti jasno na temelju jednog, kratkog pogleda. A kapacitet za mržnju je, o sreće, mnogo širi, jer, eto, visoki crnci izazivaju i nelagodu u medijima koji su odavno na listi neprijatelja integralnih Hrvata.

Nije to, jasno, nikakav domaći specijalitet. Mržnja prema bilo kakvim došljacima, koji, eto, “čudno gledaju našu djecu” i “uzimaju naša radna mjesta” gorivo je šovinstičke politike u cijelom zapadnom svijetu. Stranke koje se temelje na tom sentimentu – a kojeg dijele i prema Hrvatima, koji se “po Europama” okupljaju u grupice, preglasni su i govore čudnim jezikom, imaju svoju solidnu biračku bazu.

Stoga, ne treba biti doktor politologije pa pretpostaviti da slično političko prestrojavanje očekuje u doglednoj budućnosti i 28. članicu EU.

Vrhunac cinizma, međutim, bit će kad šovinisti latinične i ćirilične provenijencije u Hrvatskoj (i, da prostite, “regionu”), zaključe kako su zapravo ovaj put na istoj strani barikade.