Milanovićeva Vlada, dakle, bez obzira na političku štetu, izbora nema: zakone vlastite zemlje mora provoditi. No, ćirilica u Vukovaru nije samo neumoljiva zakonska obveza koju se mora izvršiti: to je i potez koji jednostavno treba povući radi zdravlja ove zemlje i njezine budućnosti.
Kako je bilo i za očekivati, gotovo cijela prva godina mandata Vlade, bila je obilježena klepetom takozvanih “kostura iz ormara”, koji su donosili skrivene obaveze i dugove i “clean start” činili sve težim. Jasno, za političara na vlasti nema boljeg opravdanja za neučinkovitost od “kostura” koje su mu ostavili prethodnici, tako da svaku od tih žalopojki (inače redovne pojave kad se promijeni garnitura u Banskim dvorima) valja uzeti uvjetno; uostalom da je stanje u državi bilo sjajno, mnogo teže bi HDZ i izgubio vlast na izborima 2011. godine.
No, priča o ćirilici u Vukovaru mnogo je više od političkog “kostura u ormaru”, skrivenog duga koji će otežati posao političkim nasljednicima. Ta obaveza iz hrvatskog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina je, gledano isključivo iz pozicije političke utakmice u najužem smislu, prava katastrofa za vlast. Pravno, stvar je najčišća na svijetu: kad udio pripadnika nacionalne manjine u nekoj jedinici lokalne samouprave prijeđe jednu trećinu, oni imaju pravo na dvojezičnost. U slučaju Vukovara (34,87 posto Srba), radi se o ćirilici i srpskom jeziku. No, politički, onaj tko provede hrvatski zakon (i to Ustavni!) svakako će biti izložen baražnoj političkoj vatri, desnilu, prosvjedima i kvalifikacijama o izdaji. Sve te ocjene na račun Kukuriku vlasti zvučale bi kao melem na uši HDZ-a, koji je već utvrdio gradivo o povratku 1945. godine, s dodatkom nametanja seksualnog odgoja djeci (što nije palo na pamet ni partizanima), da nema sitnog detalja: Ustavni zakon kojim je, između ostalog, dano pravo građanstva ćirilici u Vukovaru donio je baš – HDZ.
Ipak, političku štetu od uvođenja ćiriličnih natpisa po Vukovaru imat će prvenstveno vladajuća koalicija: gro birača ne mari baš pretjerano za detalje, pogotovo u zemlji u kojoj su mediji tako temeljito lišeni ozbiljnijeg sadržaja kao u Hrvatskoj. Politička parola: uništili su gospodarstvo, indokrtriniraju nam djecu, a evo su uveli i ćirilicu, uostalom, potpuno bi bila u skladu s retorikom Tomislava Karamarka koji u Banskim dvorima vidi “crvenu peronosporu”, “agresorske poreze” i slične divote kakve se dosad moglo slušati samo iz pravaških krugova. I to onih najradikalnijih, koji su HSP smatrali skoro pa komunističkom strankom.
No, Vlada, bez obzira na sve nema izbora; onaj koji im se “nudi” na tiskovnim konferencijama nekih braniteljskih udruga ili od “Ružinih” pravaša, o odgodi primjene zakona (Ustavnog!) je smiješan. Osim što bi takav potez prema najvećoj nacionalnoj manjini i vlastitom pravnom sustavu zgrozio EU (o manjinskim zajednicama u ovoj zemlji da se ne govori), otvorio bi sjajnu mogućnost za daljnju suspenziju demokratskih instituta u zemlji: kriza je, pa nećemo riskirati – suspendirat ćemo raspisivanje izbora. Ili ustavne odredbe koje garantiraju slobodu izražavanja? Ili, zašto ne, kriza je, pa ih ljudi krivo gledaju – Zakon o pravima branitelja?
Milanovićeva Vlada, dakle, bez obzira na političku štetu, izbora nema: zakone vlastite zemlje mora provoditi. No, ćirilica u Vukovaru nije samo neumoljiva zakonska obveza koju se mora izvršiti: to je i potez koji jednostavno treba povući radi zdravlja ove zemlje i njezine budućnosti.
Treba ga povući ne samo prosvjedima unatoč, već i prosvjedima nasuprot. Jer, kad zadarski branitelji, primjerice, a bit će još toga na sutrašnjem vukovarskom prosvjedu kažu: “Ako Srbi traže suživot, moraju u njemu participirati, za početak bi se mogli snalaziti čitati na latiničnom pismu jer njima je ova zemlja poznata, znali su se snaći kad su je rušili i palili, pa će znati i sada kad smo je mi sami obnovili, bez da su oni platili ratnu štetu”, jasno je da se ne radi tu o ćirilici koja bode oči. Njima jednostavno smetaju Srbi. A ako ih se, u ovoj zemlji već nekako mora tolerirati (zbog jasno, zlog i prokletog svijeta i veleizdajničkih garnitura na vlasti), onda ih se mora natjerati da makar začepe gubicu i gledaju u pod. Da ne nerviraju “nas”. Zamislite da progovore na ekavici?!
Potpuno je jasno, pritom, da su ratne rane još duboke. I da je agresija u kojoj je baš Vukovar najviše uništen stvorila kod mnogih ljudi dugotrajnu odbojnost prema svemu što dolazi s istoka. No, baš i zato je ćirilica dobra stvar; zato da probije ratom nametnuti mjehur (samo)izolacionizma i segregacije, da manjinski narod i na taj način “iziđe iz ormara” i pokaže da postoji. I da je tu da ostane. U Vukovaru, u Hrvatskoj. Zemlji u kojoj su građani ravnopravi, bez obzira na nacionalnu pripadnost.
Ćirilica u Vukovaru, dakle, mnogo je više od samog prava nacionalne manjine na vlastito pismo. Ona je konfrontacijska točka višedesetljetne bitke između dvije vizije ove zemlje: jedne u kojoj je Hrvatska etnički što čišća, ksenofobna i namrgođena i druge Hrvatske, u kojoj svatko ima pravo na svoj identitet i koja se ne boji vlastitih razlika.
A oni koji će ovih dana galamiti o ranama, ubijenima i nestalima, vrlo lako mogu, uostalom, pokazati svoju principijelnost: neka se založe i za uklanjanje nekih drugih tabli. Primjerice, onih na kojima piše Varivode, ili Grubori. Na latinici.