Milan Bandić nekad je bio nezamislivo oprezniji. Čovjek je u počecima svoje političke karijere na velikoj sceni, dok je, dakle, krajem devedestih bio “tek” šef oporbenog SDP-a u Zagrebu, mjerio svaku svoju rečenicu apotekarskom vagom. Iz pozicije u kojoj se podrazumijeva malo neodmjerenija verbalna vatra Bandić je dobro naučene fraze pažljivo izgovarao, pazeći da ne dođe na imalo klizaviji teren.

Danas je “Miki zagrebački” čovjek koji uveseljava javnost: svojim pričama o tome “patolozima” koji postavljaju bombe, o pahuljicama “veličine dječjih glava”, o Batmanu koji iste (pahuljice, ne glave), lovi po zraku, o “ležanju na jednom oku” za vrijeme dok noću pada snijeg…

Za pretvorbu nekad najopreznijeg političara na Mliječnoj stazi u retoričkog križanca Ante Kovačevića, Damira Kajina i Ljube Ćesića Rojsa vjerojatno je najzaslužnija niska pobjeda na izborima u Zagrebu u posljednjih 13 godina. Od 2000. pa do 2009. godine Bandić je u bitke za Zagreb izlazio četiri puta. I svaki put bio najbolji.

No, bit će da je za transformaciju zaslužan i pokoji poraz: u posljednja dva izlaska na birališta, doživio je dva: jedan podnošljivi, od Josipovića u drugom krugu predsjedničkih izbora i drugi, stravičan, kad na parlamentarnim izborima njegova lista u Zagrebu nije uspjela preći ni izborni prag.

Kraj bi, dakle, mogao biti blizu, a to hoće natjerati čovjeka na svakakve ludorije.

Bandić je, međutim, u cijelom cirkusu koji posljednjih tjedana tutnji političkom scenom glavnog grada vjerojatno prešao granicu s koje nema povratka. “Vječiti” gradonačelnik Zagreba izvršio je jedno fino političko samoubojstvo. S predumišljajem.

Valja se ovdje samo malo vratiti unatrag.

Nakon što je spektakularno propao na parlamentarnim izborima činilo se da je Bandić hodajući politički mrtvac – gradonačelnik s rokom trajanja koji će definitivno isteći u svibnju 2013. godine. Nije bilo, međutim, pametno podcijeniti njegovu teško opisivu upornost: tko se sjeća video snimke iz predsjedničke kampanje, kad je pored spomenika braniteljima negdje u BiH pao na snijegu i, s vijencem u ruci otpuzao preko zaleđenog mramora do spomeničkog podnožja, znat će o čemu je riječ.

Mic po mic, Bandić je anketno rastao, a kad su u SDP-u napravili cijeli cirkus oko svog kandidata (izbori i tjeranje Bernardića, te instaliranje Rajka Ostojića, čovjeka koji je dva mjeseca prije pogurnuo Bernardića u kandidaturu topeći se od riječi pohvale o idelanom budućem gradonačelniku), činilo se da je Miki na rubu “još četiri godine”. Pa je grad zatrpao snijeg, zažarivši Bandićev instinktivni za PR: gradonačelnik s lopatom pretvorio se u neku vrstu medijskog superheroja (za pretpostaviti je da je to imponiralo ipak većem broju ljudi, nego što ima onih koji su se zapitali nije li gradonačelnikova zadaća da uspostavi funkcionirajući sustav zimske službe neusporedivo bitnija od toga da isti, kad zapada snijeg, uskoči u Dinamovu trenirku i laća se lopate i kriznog upravljanja).

Dakle, izgledalo je da je onaj rok trajanja, u najmanju ruku, poskočio do 2017. godine. A onda je Bandić sam sebi presudio.

Naime, Miki je, između ostalog, uspio omađijati Zagreb i zahvaljujući činjenici da je bio kandidat ljevice kojeg je podržavao i dio desnijeg političkog spektra. SDP-ovac koji je rado viđen u zagrebačkoj Dubravi.

A sam grad je oduvijek bio vjerojatno najmanje konzervativan u Hrvatskoj, “Zagreb” je, uostalom, kao pojam u domaćem društvenom kodu i umjetnosti bio i sinonim za liberalni centar zemlje (s tim da se dobar dio ostatka iste nad tim – zgražao). Za grad u kojem možeš biti slobodan i drugačiji mnogo više u nekoj drugoj, manjoj sredini. Grad u kojem je, naposlijetku, i gay-pride odavno “običan dan u uredu”.

Zbog toga je i moderna politička povijest Zagreba priča o groblju ambicija moćnog HDZ-a, stranke koja je, do prosinca 2011., zemljom neprikosnovneno vladala uz tek jednu kraću pauzu. U Zagrebu je HDZ (i desnica), jednostavno teško prolazio – svjetonazorski.

A gradovi se, za razliku od političara, ne mogu promijeniti preko noći.

Ostavši bez stranke Bandić se, dakle, sve više počeo okretati desnici. No, činilo se da će to ipak ostati na razini “čovjeka iz naroda”, “genetskog socijaldemokrata”, koji je, eto, desnici prihvatljiviji od SDP-ovog Ostojića (podrška HDZ-a Bandiću u drugom krugu je, jasno, neupitna).

Ali, zabranom u suštini priličnio benignog plakata za kazališnu predstavu “Fine mrtve djevojke” Bandić je jednostavno prešao granicu nakon koje nema povratka. Nema te socijaledmokratske, lijeve inicijative koja ga više može oprati. Svjetonazorski, on je Zagrebu, većinskom Zagrebu, okrenuo leđa.

Ognjištarska i oltarska etika koja stoji iza tog (cenzorskog) čina toliko je oprečna duhu grada kojim bi Bandić vladao još koju godinu da se, gradonačelnikovim priznanjem da je on naložio da se plakat povuče, u zraku mogao gotovo čuti prasak pucnja.

Kojim je gradonačelnik okončao vlastitu političku karijeru.

“Fine mrtve djevojke” su, tako, za Bandića postale fina crvena linija, nakon koje se Miki nepovratno transformirao u desničara kaptolskog tipa. A gradovi se, je li, za razliku od političara, ne mogu promijeniti preko noći.