Ne kaže se uzalud, čist račun – duga ljubav. Jer i velike, romantične ljubavi, znale su se uzdrmati i pasti na pitanju financija. Pa kako ne bi onda značajna količina milijuna novca mogla uzdrmati ionako uzdrmanu političku vezu između riječkog i državnog SDP-a?

Svjedočimo tako posljednjih tjedana javnom okršaju najjače stranačke organizacije i njene središnjice, u kojem prvi nadureno bacaju posuđe, a drugi znakovito, jednako nadureno, šute i rade po svom. Da odnosi u toj “vezi” ne funkcioniraju najbolje, zna se od velikog proljetnog obračuna sa Slavkom Linićem u kojem je potonji završio izvan Vlade i SDP-a, a riječki SDP u vrlo tijesnoj manjini na “smrtonosnom” sastanku Glavnog odbora stranke.

Od tad je posve jasno da će ljubavi tu ubuduće slabo biti i da će prvom prilikom (još) netko, figurativno govoreći, ostati ležati u (političkoj) prašini. Problem je samo u tome što je Vojko Obersnel, riječki gradonačelnik, izgleda, prerano trepnuo.

Akcije ovog uglednog SDP-ovca i već “sto” godina riječkog gradonačelnika se mogu razumjeti i opravdati. Ali samo ako ih se gleda izvan šireg konteksta. U mikrosvemiru su, međutim, donekle razumljive. Centralna vlast smanjuje sredstva lokalnoj samoupravi (ali u isto vrijeme i povećava prihode građanima, što bi, na ovaj ili onaj način moglo završiti dijelom i u lokalnim blagajnama) i općine, gradovi i županije uzvraćaju udarac. Obersnel je nakon javnih istupa (kojima su prethodile kritike na planirane zakone koje je izrekao na zatvorenim stranačkim sastancima) krenuo u žešću akciju i zajedno s kolegama iz gradskog odbora jednoglasno zatražio od riječkih saborskih zastupnika da ne glasaju za zakone o regionalnom razvoju i financiranju lokalne samouprave. Nakon što su zakoni ipak usvojeni lagodnom većinom (i što riječki zastupnici nisu poslušali sugestije Obersnela i drugova), riječki gradonačelnik javno podržava nastavak borbe ustavnom tužbom protiv donesenih zakona, ali ne i politikantsku plakat akciju Udruge gradova koja, pod kontrolom HDZ-a, očito kani odraditi laganu pretkampanju za svoju stranku.

Naizgled je, dakle, ponašanje riječkog gradonačelnika vrlo principijelno i ispravno. Čovjek se bori za dobrobit sredine u kojoj živi i jasno i glasno izražava svoje mišljenje koje nije i ne mora biti u skladu sa središnjicom stranke.

No, sve ovo stoji samo u mikrosvemiru. Kad se stvari, međutim, dovedu u svakodnevne dimenzije, Obersnelove akcije više se doimaju kao potencijalno izrazito opasni gnjev gubitnika.

Nije, recimo, nimalo jasno kome je i zbog čega trebala dramatična sjednica riječkog SDP-a dan prije glasanja o spornim zakonima u Saboru. Je li Obersnel doista povjerovao u medijske najave o “tankoj” većini koju Vlada ima u Saboru? U priču kako je rebalans jedva prošao i tko zna što će biti s proračunom za 2015. godinu, a kamoli s paketom zakona o lokalnim sredinama radi kojeg su se održavali i prosvjedi na Markovom trgu? Je li moguće da je tako iskusni političar propustio sve znakove koji su ukazivali na to da je tanka većina za rebalans tek splet bizarnih slučajnosti i da parlamentarna mašinerija za prikupljanje glasova za kontroverzne zakone i državni proračun za 2015. godinu radi punom parom?

Ako je odgovor na ova pitanja pozitivan, to znači da je riječki gradonačelnik politički prilično naivan. I njegove kolege iz gradskog odbora također.

Ukoliko, pak, tome nije tako, onda dramatičnu sjednicu gradskog odbora SDP-a, kao i kasnije javne istupe riječkog gradonačelnika valja promatrati kao čistu demonstraciju stava – znajući da gube, odlučili su vrlo javno pokazati (i pokazivati) da su – protiv. Što je prilično zrelo političko ponašanje. Pri biranju predsjednika razredne zajednice u prvom razredu osnovne škole.

Motivi riječkog ustanka protiv odluka Milanovićeve Vlade, ali i svojih stranačkih i koalicijskih kolega koji su iste podržali – uključivo i riječke zastupnike – stoga bi se prije svega trebali tražiti u željenom distanciranju i sanjanom “konačnom obračunu 2” (prvi je bio kod izbacivanja Linića) sa Zoranom Milanovićem i “domaćim izdajnicima” koji su stali na njegovu stranu.

Što je politički sasvim legitiman cilj i žudnja.

Međutim, samo ako se karte otvore do kraja i objasne koje su potencijalne kolateralne žrtve. A u “riječkom ustanku” kontra Milanovića lako bi se moglo dogoditi da kolateralnom žrtvom postane – cijela Hrvatska.

Jer, operacija rušenja predsjednika stranke u predizbornoj godini unaprijed je osuđena na neuspjeh. Stranački puč prije parlamentarnih izbora prošao bi mnogo lošije nego akcija rušenja paketa spornih zakona ovog tjedna u Saboru. Jer, SDP-ovci su na čelu niza jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj. Je li netko primijetio da su negdje, osim u Rijeci, svoje zastupnike pozvali da glasaju protiv Vladinog prijedloga?

Ako je, pak, u Obersnelovoj akciji riječ o pozicioniranju u stranci pred obračun nakon parlamentarnih izbora, onda je jasno da će, u slučaju da na vlasti ostane SDP (u bilo kojoj kombinaciji), riječki gradonačelnik vrlo vjerojatno završiti “na štitu”. Jer, ovakav javni udar na politiku ostatka stranke sasvim sigurno neće doprinijeti uspjehu SDP-a u borbi za vlast, niti će biti honoriran od ostatka stranke. O Milanoviću koji sad šuti (i vjerojatno na “metke” za 2016. godinu urezuje inicijale V.O.) da ne govorimo.

Ukoliko je, pak, cilj, da se javnim sučeljavanjem najjače organizacije i središnjice SDP toliko destabilizira da mu se šanse na parlamentarnim izborima svedu na minimum, to je onda malo veća igra od nekoliko desetaka milijuna kuna za lokalne proračune i nekoliko desetaka povrijeđenih političkih taština sviklih na lagane pobjede.

Onda se radi o tome da je dio SDP, u svrhu bitke za vlast u partiji, sasvim veselo spreman vlast u državi prepusti stranci nikad opasnijih namjera: HDZ-u Tomislava Karamarka i Miljana Brkića.