Čvrsta tabloidizacija hrvatske javnosti već je dugo vremena, nažalost, najpreciznija dijagnoza stanja u zemlji umirućih medija. Žutilo, pomiješano s crnim, s kojim je prelivena stvarnost već solidno neprozirno i solidno dugo prekriva sve ono što bi možda publika, dakle, birači, trebali znati. Umjetna stvarnost medijske Hrvatske tako je već dosta dugo ozbiljan politički faktor u zemlji.

Ipak, cijela priča koja se ovih dana vrti oko gladne djece, Roma, Zorana Milanovića i Milanke Opačić, moćan je podsjetnik o tome kako stvari uvijek mogu biti još – gore. Medijska i politička briga za gladnu djecu, zapravo je uglavnom briga za vlastiti profit. Odnosno, izvrtanje izjava premijera i potpredsjednice Vlade jednostavno je najniži, najgori oblik populizma, koji problem gladne djece (kakve ima u vjerojatno svim zemljama svijeta) koristi za vlastitu, animalno sirovu politikantsku, ili komercijalnu korist.

Niže od toga teško je doista ići, ali nema sumnje da bi nas uskoro medijska Hrvatska mogla opet iznenaditi. Kao što nema sumnje ni u to da medijska strategija ministarstva kulture neće biti gotova ni ulaskom u posljednju, četvrtu godinu mandata Vlade.

Najkraće moguće – nije da Milanović nema svojih samoranjavajućih bisera, no izjava o tome da je nekvalitetna prehrana djece puno veći problem u Hrvatskoj od gladne djece je jednostavno – istinita. A o Romima i Milanki Opačić je izlišno išta i elaborirati. Uglavnom, nakon što su medijski proglašeni socijalno neosjetljivima i rasistima, postaje pomalo perverzno zanimljivo pratiti što će vladajući dalje “postati”.

Ukoliko, jasno, u kadar ne uleti neki papirnati brodić, pa preuzme cijelu raspravu.

Opet, da je Hrvatska kao društvo na izrazito opasnom putu i da su je na te tračnice postavili mnogi faktori; od “vječne” krize, povampirenja ultra desnice, žilavosti veza kriminala i društva i, naposlijetku, propasti medija, već je na ovom mjestu rečeno niz puta. I još će, kad god bude trebalo.

No, dok se javnost nabacuje oslikavanjem hrvatske stvarnost etiopskim bojama, valjalo bi skrenuti pažnju i na trenutno najbitniji politički proces, koji se kod nas prati ili slabo, ili nikako (s naglaskom na potonju opciju).

U Europskoj uniji traje ljuta bitka za promjenom ekonomske politike. Ova koju su dosad vodili, s naglaskom na discipliniranje proračunskih deficita i javnog duga doživjela je frontalni sudar sa stvarnošću. Europska ekonomija se oporavlja vrlo slabo od drugog dna krize iz 2012. godine, a nije isključena ni mogućnost trećeg udara recesije. Mjere štednje, koje su trebale rezultirati smanjenjem grčkog duga, pritom su, možda najslikovitijeg učinka: kad je 2009. godine ekonomija te zemlje došla do zida, dug je iznosio 129,7 posto BDP-a. Ove godine će biti 177,2 posto.

Polako postaje jasno da se cijelo vrijeme vozilo u krivom pravcu, odnosno, makar sa do kraja povučenom ručnom kočnicom. Stoga nova Europska komisija priprema program investicija težak 300 milijardi eura, svojevrsni europski “new deal”, koji bi trebao dati injekciju živosti omlohavljenim gospodarstvima Unije. Za Hrvatsku je naravno taj novac i taj program nevjerojatno bitan. Sve da niti jedan od tih 300 milijardi eura ne prođe granice ove zemlje (rasplet koji je gotovo nezamisliv), poticanje europskog gospodarstva u takvim razmjerama bi izrazito pozitivno djelovalo i na, recimo, domaće izvoznike, ili domaći turizam.

Negdje ste čuli nešto o tome?

Ovog tjedna, pak, europski povjerenik za ekonomske poslove, Pierre Moscovici, je na tiskovnoj konferenciji izjavio doslovno kako će učiniti sve da se izbjegnu sankcije za one članice koje se ne uspiju uskladiti s europskim zahtjevima o proračunskom deficitu i javnom dugu, jer da su “sankcije uvijek pogreška”. Moscovici time najaljuje bitku za promjenom germanski obojene ekonomske paradigme o štednji, a usred javne rasprave u Hrvatskoj o novom proračunu, deficitu i dugu, bilo je za očekivati da će svaki njegov zarez biti dočekan sa zanimanjem i pažljivo analiziran.

Zaludu. Domaći mediji su dosad ushićenjem kakvo rađaju samo uskličnici na naslovnicama mnogo puta od 1.7.2013. godine objavili kako će “Bruxelles” iz ovog ili onog razloga uvesti sankcije Hrvatskoj, da je jedino objašnjenje da su ovakvim izjavama ostali duboko razočarani. Pa su ih valjda zato, uglavnom, i prešutili.

I tako, dok se u stvarnosti odvijaju procesi koji bi mogli ključno i dugoročno utjecati na kvalitetu života svih nas, u hrvatskoj javnosti se sve ori od rasprava o socijalno neosjetljivim rasistima na vlasti, uz povremeno, sve manje folklorno zveckanje oružjem s prosvjeda koji ni do danas nije uspio ni izbliza objasniti svoje razloge nastanka.

Cinici bi mogli kao dobru vijest ovdje jedino istaknuti da su granice – otvorene. Zasad.