Malo koja je medijska izmišljotina u posljednjih nekoliko gigantski neveselih godina za cijelu industriju “informiranja javnosti” uspjela zapravo toliko reći o hrvatskoj stvarnosti danas kako jedna jedina rečenica isfabriciranog naslova koji je ovih dana dominirao – onog o tome da je “Hrvatska ekonomija najgora u Europi”.

Eventualne dvojbe oko točnosti takve ocjene teško su se uspjele probiti kroz histerične krikove odobravanja kakvi obično prate svaku rečenicu koja potvrđuje ono što “se već zna”. Nema bolje laži od one koja liježe na uši žedne potvrde vlastitih predrasuda, pa je tako i teza o “najgoroj europskoj ekonomiji” već postala opće mjesto društvene stvarnosti.

A propitivanje takvih mjesta u Hrvatskoj danas riskira javnu sablazan i Pavlovljev refleks pljuvačnih žlijezda, kako bi se, je li, lakše mogla zalijepiti prikladna etiketa.

Uglavnom, Europska komisija nije proglasila hrvatsku ekonomiju najgorom u Europi. Niti se takav zaključak može izvući bilo kakvom analizom jesenskih gospodarskih prognoza koje je Bruxelles objavio ovih dana.

Ono što Hrvatsku smješta na europsko dno je prognoza stope promjene BDP-a u 2015. godini, odnosno brzina izlaska iz recesije koju EK tada predviđa za Hrvatsku. Rast BDP-a od 0,2 posto je doista najslabiji od svih zemalja EU.

Kao što se jednaka usporedba može primjeniti i kad se govori o gospodarstvu većine zemalja Europske unije u odnosu na Hrvatsku. Ali ne svih – hrvatska ekonomija je daleko ispred one u, primjerice Bugarskoj ili Rumunjskoj, a najveći hrvatski problem – nezaposlenost, je u usporedbi s razmjerima nezaposlenosti u Grčkoj ili Španjolskoj tek problemčić.

Dokazi su udaljeni dva klika: kupovna moć hrvatskog BDP-a je u odnosu na prosjek EU 61 posto. U Rumunjskoj je 54, a Bugarskoj 47 posto. Hrvatska nezaposlenost je po posljednjim usporedivim podacima (srpanj ove godine) bila 16,5 posto. Španjolska 24,3, a Grčka 26,4 posto.

U brojke iz “regiona” nema nikakvog smisla ni ulaziti.

Zanimljivo je, nadalje, kako je dosad usporedba stope promjene BDP-a u odnosu na druge zemlje EU bila apsolutno nezanimljiva za domaće medije. Praktički nitko je nije ni spominjao u medijskim prilozima. Sad, kad je lupila o dno, kriterij kojeg se dosad ignoriralo, vrišti s naslovnica (dodatno genetski modificiran, kako je pokazano u gornjim redovima).

A šteta, jer brojke nisu bile nezanimljive. Od početka krize one su izgledale ovako: 2009. godine pet je EU zemalja imalo veći pad od Hrvatske. Dok je krenuo prvi val euro-oporavka, 2010. godine, Hrvatska je ostala u debelom minusu i bolja od samo dvije zemlje.

 I godinu poslije samo su dvije zemlje bile lošije. Onda je došao novi europski pad (i nova hrvatska Vlada). Hrvatska je, međutim, relativno popravila svoj položaj – iza sebe je ostavila pet zemalja. Lani – čak sedam (plus osma, Češka, koja je imala jednaki pad BDP-a kao Hrvatska).

O ovim brojkama, naravno, vjerojatno niste čitali, a kamoli da su vrištale s naslovnica. Tad se “vrištalo” da je Hrvatska u minusu. Sad, kad se 2014. završava na pretposljednjem, a naredna godina nosi prognozu “fenjera”, plus koji se predviđa više nije bitan, ali je odjednom krucijalna – pozicija.

Osim dubokog medijskog zaleđa u političkim motivima, bazičnom neznanju i žudnjom za uskličnicima, prognoza EK dovela je do prepoznavanja i dubinu komunikacijskog kolapsa Vlade Zorana Milanovića. Umjesto da se očekivano lošim vijestima iz Bruxellesa suprostave pripremljenim razgovjetnim stavovima, premijera su kamere snimile kako u Koprivnici bježi od novinara amaterski glumeći zabavljenost drugim poslom, a Branko Grčić je u jednoj slavonskoj školi, usput, pričao o tome kako je Hrvatska u gospodarskim problemima jer kasni u Uniju 10 godina.

Što nije netočno, ali, danas, nije ni bitno. Ukratko, situacija kao stvorena za poentiranje oporbe. I onda najjača opozicijska stranka, HDZ, za komentar o tome kako Milanovićeva Vlada ne provodi reforme pred mikrofone pošalje čovjeka koji je sedam godina bio – ministar financija.

Naposlijetku, kad se skinu svi slojevi bizarne medijske i političke priče o “najgoroj ekonomiji u Europi”, ostaje i dalje činjenica da je gospodarstvo koje je (naravno, relativno gledano) neloše brodilo u 2012. i 2013. godini, potencijalni konačni izlazak iz recesije dočekuje s najsporijim rastom u EU.

 Ako ga uopće i bude, jer prognoze se ne moraju ostvariti (kao što se ne mora, uostalom, ostvariti ni predviđeno 28. mjesto hrvatske stope rasta BDP-a u EU za narednu godinu). Pokazuje da Milanovićevoj Vladi nije uspjelo doći do više puta proklamiranog cilja – da pripremi domaće gospodarstvo da, kad dođu povoljniji vjetrovi iz okruženja, zaplovi punom parom. Dapače.

Plovidba će, izgleda, biti zanemarive brzine, bar u prvoj godini plusa. Ali, više od kašljucanja političke ekonomije po Kukuriku modelu, ovaj hrvatski pad na začelje pokazuje dubinu promašaja gospodarske politike Europske unije.

Jer, ulaskom u EU, Hrvatska je, gotovo automatski, ušla u proceduru prekomjernog deficita i dobila europski nadzor nad proračunskim minusom i javnim dugom. Koliko je dobrog Uniji donijela takva politika prilično je razvidno u činjenici da stanje u EU zabrinjava sve velike svjetske ekonomije, jer bi i njih kamen oko vrata koje si uporno veže Bruxelles, pjevajući pritom germanske narodne pjesmice, mogao povući nadole.

Proračunska disciplina i rezovi koji podrazumijevaju otpuštanja i smanjenja plaća u javnoj i državnoj upravi glavni su razlog izglednog trećeg dna recesije u EU.

Prava bitka za hrvatsko gospodarstvo stoga nije ona koja se sve nevještije vodi u zemlji s “najgorom ekonomijom u Europi”. Nego ona oko temeljite promjene europske gospodarske paradigme.

Taj dio priče, međutim, teško se probija do značajnijeg medijskog prostora u Hrvatskoj. Kojim, osim genetski modificiranih laži, dominiraju i sve bijesniji zahtjevi o nužnim koracima za izlazak iz krize: proračunskom disciplinom i rezovima u javnoj i državnoj upravi.