Teško se više ičemu iznenaditi u histeričnoj kakofoniji senzacionalizma, prevare i golog neznanja, koja samu sebe naziva informiranjem javnosti. Medijska scena u Hrvatskoj je toliko propala (ne, ministarstvo kulture još nije objavilo svoju medijsku strategiju) da nije nimalo čudno da nam se, u kombinaciji sa šest godina gospodarske krize, upravo pred očima odvija demontaža političke stabilnosti zemlje, predstavljena kao referendum kojim bi građani birali zastupnike “imenom i prezimenom”.

No, iz cijele nevjerojatno bogate plejade gafova, zabluda i laži, ipak valja izdvojiti detalj o HNS-u.

Strateški partner SDP-a iz Kukuriku koalicije popularna je meta raznih kritika, koje su, kako to obično biva, nekad jako opravdane, a nekad nisu ni blizu istinitima. No, priča o stranci od jedan-dva posto koja upravlja miljardama državnih kuna je toliko lako provjerljiva, a opet toksična laž koja može imati duboke društvene i političke posljedice da ipak – strši.

Jasan je (politički) motiv plasiranja ovakve besmislice; njom se ubija nekoliko muha. Jedna je izazivanje nepovjerenja i zazora u lijevoj koaliciji. Druga, dodatno guranje ionako jedva živog HNS-a u političku eutanaziju. Treća, rušenje povjerenje u SDP i Zorana Milanovića jer su narodnjacima dozvolili takvu ludoriju. Naposlijetku, što je i najefektnije, daje se sjajna municija referendumu koji ide na zabranu predizbornih koalicija, jer se “ovakve stvari više neće moći događati”.

Što je, zapravo, točno. Prođe li novi referendum Željke Markić, moći se događati mnogo, mnogo gore stvari.

Ajmo prvo stvar demontirati od političke abecede.

Vlast se ne slaže na osnovu anketa i trenutne popularnosti stranaka. Da je tome tako, ili bi imali izbore svaki mjesec, ili bi se, na osnovu anketiranja 1000 ispitanika, mjesečno raspodjeljivali ministarski resori. Što je, naravno, glupost.

Za političku reprezentativnost u parlamentarnoj demokraciji najbitnija je samo jedna brojka. A ona je – rezultat na izborima.

Da, naravno, reći će trljajući rukama Željkin aktivist: ali u tome i jest stvar, HNS se dobro prodao u koaliciju SDP-u i zato je zastupljen daleko iznad onog koliko ta stranka teži, ili je težila na izborima.

A koliko je HNS, zapravo, težio na izborima. Posljednja brojka s birališta je ona iz 2007. godine. Tad je HNS išao samostalno na izbore (a na vlasti je, hvala na pitanu, ostao Ivo Sanader i stranka “koja nije ništa znala”) i osvojio 7,05 posto glasova. Dakle, 350-700 posto više od aktualnih medijsko političkih procjena snage današnjeg HNS-a.

No, izbori 2007. godine su također savršeno nebitni za današnju Vladu. Bitan je, valja ponoviti, rezultat iz 2011. godine. Ono kad se HNS “dobro prodao”. Ali, koliko su HNS-u ankete tada davale? Jedan, dva posto? Možda dva i po? Daleko više. Po prosjeku dvije redovne mjesečne ankete, HNS je pred kraj 2011. godine dobijao oko 5,5 posto glasova. Na ovaj rezultat, kako bi dobili stvarnu političku težinu stranke, valja nadodati još cca 10-15 posto, jer je obično toliko neodlučnih – koji se ne računaju na izborima. Dakle, politička težina HNS-a na posljednjim izborima bila je nešto iznad šest posto. Odnosno, medijsko-političko hiperventiliranje oko stranke koja kontrolira desetke milijardi, je promašeno za 300-600 posto.

Solidna margina statističke pogreške.

Toliko je jednostavno.