Malo je razdoblja u domaćem višestranačju bilo obilježeno toliko značajnim promjenama odnosa snaga kao posljednje dvije i po godine, protekle od katastrofalnog poraza HDZ-a i dolaska Kukuriku koalicije na vlast.

Iako je Europom, pa tako i Hrvatskom, krenula tutnjati dužnička kriza, koja je produbila i produžila onu globalnu, začetu prošlog desetljeća u SAD-u, činilo se da će stanje u najjačoj oporbenoj stranci ipak učiniti sljedeće parlamentarne izbore, one krajem 2015. godine – dosadnima. Da bi vladajuća ekipa mogla, s dosta više muke, ali ipak relativno uvjerljivo, osvojiti još jedan mandat.

Unatoč malom porazu okrnjene Kukuriku koalicije na europskim izborima 2013.-e, HDZ i dalje nije izgledao kao preuvjerljiv pretendent na vlast, pogotovo nakon teških poraza u svim bitnim gradovima na lokalnim izborima iste godine.

No, ti rezultati su ipak dali nadu Karamarkovoj stranci da će imati – šansu. Nakon 2012. godine u kojoj se činilo da im slijedi dugotrajna oporbena situacija, 2013. je ipak za HDZ bila godina buđenja nade. No, rejting vladajućih stranaka je u toj – kriznoj – godini, zapravo, ostao gotovo na istoj razini.

U siječnju 2013. godine SDP je imao (po anketi Crodemoskop) 26, a HNS 3,2 posto. Godinu poslije, u siječnju ove godine, SDP je pao na 23,9, a HNS porastao na 4,9 posto – što znači da su u 12 mjeseci izgubili samo 0,4 posto glasova. U isto vrijeme, Karamarkov HDZ je rastao neuvjerljivo: sa 19,2 na 20,8 posto.

No, kako su ankete najčešće nepovoljnije od HDZ-ove snage na terenu, ove brojke su sugerirale neizvjestan ishod u bitci za sljedeći saziv Sabora.

Krš i lom u SDP-u

A onda je u SDP-u nastao krš i lom. Posljedice su, kao i kraj rata Milanovića i Linića, još nesagledive. Činjenica je da je rejting SDP-a u pet mjeseci sletio na ispod 20 posto – i to prije poraza na novim euroizborima i prije Linićeve čuvene pressice s politički razarajućim, ali materijalno zapravo dosta tankim udarom na Milanovića (posve sukladno s premijerovim amaterskim pokušajem smještanja Spačvagate-a vlastitom ministru financija). I pad će se sigurno nastaviti.

No, čak ni ovaj SDP-ov bratoubilački rat, koji će se vjerojatno završiti dovoljno rano da nema odsudan utjecaj na izbore krajem sljedeće godine (ako naravno ne budu izvanrednih izbora), nije glavni razlog tome da se sad, odjednom, u 2014. godini, HDZ obreo kao favorit za preuzimanje vlast.

Kukuriku pilići kljuckaju glasove ljevice

Naime, dok je Karamarko u svoju koaliciju skupljao sve što je mogao (uključujući i stranke za koje bi čitateljima valjalo platiti piće pogode li ime njihovih predsjednika, a da nisu s istima u najužoj rodbinskoj vezi i ne koriste google), sve stranke Kukuriku koalicije, osim slabašnog HSU-a, su se – razmnožile.

Uglavnom kad sve te nove vojske iziđu na izborni megdan, gomila glasova ljevice i lijevog centra raspršit će se na sve strane. Kukuriku pilići pozobat će dobar broj glasova. A Karamarko, uz duboki naklon gospodinu d’Hondtu, uzeti lagodnu saborsku većinu i krenuti “kroatizirati Hrvatsku”.

To je u ovom trenutku, dok Milanovićevci i Linićevci oštre noževe pred sjednicu Glavnog odbora SDP-a (čija bi jedina ispravna odluka, kako je već objavljeno prošlog tjedna na ovom mjestu, bila izbacivanje i Linića i Milanovića iz stranke zbog ogromne štete koju su joj nanijeli svojim neurotičnim optužbama i zadivljujućoj količini iskazanog političkog amaterizma u javnim istupima), apsolutno najizglednija opcija za rasplet parlamentarnih izbora pred početak zime 2015. godine.

Ipak, prije nego pripremite putovnice i podignete životnu ušteđevinu, valja se podsjetiti kojom su se brzinom mijenjali politički odnosi od 2012. godine naovamo. U zemlji u kojoj i inače nikad nije dosadno, a od 1. srpnja 2009. godine su politička zbivanja zapravo neprekinuti akcijski triler, godinu i po dana je – nevjerojatno puno vremena.