“Bratoubilački” javni politički rat uSDP-u dosad neviđenih razmjera na domaćoj političkoj sceni odvija se pred našimočima poput trilera. Tko je za koga lobirao, tko kome podmetao i diferencijacija na liniji Slavko-Zoran postaju neusporedivo važniji od analize temeljitog debakla na europskim izborima, uz poraz s razlikom od 12 posto (ej,dvanaest posto!) iza koalicije koju vodi stranka s (još nepravomoćnom) presudom za “zločinačku organizaciju”, ili od promišljanja o konačno nešto boljim gospodarskim pokazateljima kakvi su se počeli slagati ove godine (prije svega rast industrije i sve značajniji pad nezaposlenosti).

U danima koji slijede biračima SDP-a ostaju samo jedna utjeha i jedna nada; da su redovni parlamentarni izbori još udaljeni dovoljno daleko i da će – trajati brzo. Birači desnice, pak, mogu sa zadovoljstvom ispeći kokice i zavaliti se pred svoje televizore, a Tomislav Karamarako i ekipa ozbiljnije skicirati raspored mjesta u novoj Vladi.

Mogućnost da nakon sukoba Milanović-Linić SDP i Kukuriku koalicija skupe redove i krajem naredne godine osvoje još jedan mandatu ovom trenutku se čini tek mrvicu vjerojatnija nego da, recimo, Švedska osvoji naslov nogometnog svjetskog prvaka u Brazilu (uputnica za one koji ne prate nogomet – Švedska se nije ni kvalificirala za Brazil).

O sukobu Linić-Milanović dosta toga je već napisano na ovom mjestu prethodnih tjedana i mjeseci. Radi se prije svega,jasno je pogotovo nakon posljednjih zbivanja, o štetnom i debelo predimenzioniranom ratu dva ega koja su kao taoce uzeli i praktički pritom likvidirali vlastitu Vladu i vlastitu stranku.

No, lako za Vladu i lako za SDP. Ono što je problem je što s druge strane barikade stoji krajnje suspektna ekipa,sastavljena od ultra desnice s vrlo upitnim poimanjem, primjerice, slobode medija ili prava manjina, “onih koji ništa nisu znali” za vrijeme Sanaderove Vlade i majstora koji su u tajnoj službi zapošljavali ljude koji su svoju apolitičnost dokazivali – ispisnicama iz HDZ-a.

Takvom mraku su Linić i Milanović – zajedno -svime što su odigrali u 2014. godini, širom otvorili vrata.

Što je najgore – u svemu izrečenom posljednjih dana na relaciji dvojice nekad bliskih suradnika – obojica su uvjerljivi samo kad se brane. Priča o Spačvi je, istina je, gospodine Liniću, krajnje nategnuta. Radi se o očitom političkom podmetanju Milanovićevog kruga ljudi sa ciljem eliminacije bivšeg ministra financija. Kod priče o sukobu interesa bivšeg Linićevog pomoćnika Branka Šegona, Milanović je također na tankom ledu. Da se, naime, strpio nekoliko tjedana i sačekao očitovanje Povjerenstva za sukob interesa, mogao je dobiti traženu smjenu bez otpočinjanja rata s ministrom financija. A da su odnosi među njima dvojicom bili normalni, mogao je Šegona lakoćom braniti i nakon očitovanja Povjerenstva (koje ni izbliza nije bez rupa), s neusporedivo manjim političkim posljedicama. Uostalom, Sabu i Lovrić Merzel, protiv kojih su optužbe neusporedivo ozbiljnije i za stranku štetnije, Milanović je branio daleko revnije.

Slavko Linić je, pak, riječkom pressicom u četvrtak, Milanovića optužio za niz stvari – od zlouporabe tajnih službi (ili “nečeg sličnog”, po riječima samog Linića, što god to bilo), preko pogodovanja interesima MOL-a, do lobiranja za sumnjive projekte. Za ništa od izrečenog, međutim,nije naveo ni “d” od dokaza, a dobar dio obraćanja javnosti djelovao je tek kao loša osveta prevarenog bračnog partnera. Premijerov brat je lobirao za sumnjive zamjene zemljišta, ali nije uspio?

Stvarno Milanovićeva hobotnica ima smrtonosan stisak…

Uglavnom, najizgledniji epilog ovog političkog samoubojstva u duetu je sljedeći – Linić će, prije ili kasnije biti izbačen iz SDP-a. Milanović će konsolidirati stranku i izgubiti parlamentarne izbore.Nakon čega će odletjeti s funkcije predsjednika SDP-a. Rekordnom brzinom. Kroz zatvoren prozor. Uvaljen u katran i perje.

Ukoliko, međutim, Linićev udar uspije toliko prodrmati stranku da se pokrene proces Milanovićeve smjene, valja napomenuti samo jednu stvar: nemojte da vam padne na pamet Jadranka Kosor. Odnosno, mogućnost da Vladu, bez izvanrednih izbora, preuzme netko drugi, osim Milanovića koji je stranku poveo u izbore 2011. godine. Bila bi to, kao i slučaju HDZ-a 2009.-e, jednostavno, legalna, ali i brutalna prevara birača.

U idealnom svijetu, zbog svega što su”odigrali” u međusobno ratu, iz SDP-a bi promptno trebala izletjeti obojica. I Milanović i Linić. No, u stvarnom, da se kladimo, nitko od viđenijih SDP-ovaca se to neće usuditi ni javno izreći, a kamoli pokušati provesti.