Prvi korak je u nedjelju. Prvi korak prema Hrvatskoj kakva bi uskoro (opet) mogla biti. Zatucanoj, zatvorenoj i toskičnoj zemlji zarobljenoj u mitove prošlosti, gorko nepovjerenje prema svima ostalima, osim susjedima, prema kojima nepovjerenje prelazi u podozrenje i tek paradno prekriveni sloj mržnje. Što je, između ostalog, a i toga smo se nagledali, sjajna osnova za biznis. Onakav u kojem se farbanje odvija više puta.

Nema tu slučajnosti, nema iznenađenja. Znakovi skretanja prema autističnom nacionalizmu prisutni su od trenutka kad je Tomislav Karamarko postao jedan od favorita bitke za vlast u HDZ-u, još na proljeće 2012. godine. Okolnosti koje su se istovremeno slagale na široj slici – prije svega drugo dno EU krize koja je za sobom povukla i Hrvatsku u kojoj se taman dogodila promjena vlasti – pritom zasigurno nisu odmogle sve jačem batu čizama konzervativne kontrarevolucije na balkanskom predziđu kršćanstva.

A kakva bi ta, nova, “iznova rođena” konzervativna Hrvatska (ovdje valja namjerno izbjegavati pridjev “HDZ-ova”, jer bi on mogao podrazumijevati i suvišna liberalna skretanja te stranke u prvom desetljeću 21. stoljeća) mogla izgledati prilično se slikovito moglo vidjeti u samo nekoliko posljednjih dana.

Na motivacijskom skupu svoje stranke tako je Tomislav Karamarko nastavio talambasati u stilu na koji nas je već itekako navikao. Zemlju u svojim rukama, naime, drže “oni koje je nikad nisu ni htjeli”, jugofili i jugonostalgičari. Iako najelementarnija logika ovdje ostaje bez teksta – jer bilo kakav “jugo” politički projekt je odavno stvar prošlosti i nema je ni u najmajnjoj naznaci bilo kakvog političkog programa bilo koje imalo bitne hrvatske stranke – publika je urlala u oduševljenju.

Nekoliko dana kasnije, Karamarko je na vlastitoj izjavi za medije (na koju je solidno kasnio) šutio, pa demonstrativno otišao jer nije bilo pitanja. Nakon toga, njegova glasnogovornica je verbalno “oprala” novinare, koji su, zapravo, ovaj put super prošli. Naime, prije nekoliko mjeseci u Zagrebu je Karamarkov koalicijski partner Goran Dodig na novinarsko pitanje javno uzvratio pitanjem o domoljublju onog koji ga postavlja. Na ovoj fronti bi očito moglo frcati još mnogo iskri do parlamentarnih izbora, a nakon njih bi moglo biti i vatrometa. Obostranog. (En passant – medijsku strategiju aktualna vlast i dalje – samo što nije donijela).

Naposlijetku, Karamarko je svoju “trilogiju” zaključio u Odžaku, mjestu u BiH koje su poplave također pogodile. U zemlji i svijetu koji se solidarizira sa žrtvama podivljalih voda koje, jasno, nisu pitale ni za nacionalnost, ni klasu, Karamarko je ipak uspio “briljirati”. “HDZ prvi i zasad jedini iz RH pomaže poplavljene bosanske krajeve, a ova se vlada, nažalost, još uvijek nije sjetila da postoje Hrvati južno od Save”, kazao je potencijalno budući najmoćniji čovjek u Hrvatskoj, podijelivši tako strogo i pomoć koja se pruža po nacionalnom ključu (i slagavši pritom, jer i Vlada i hrvatske udruge pomažu i žrtvama poplava u susjednim zemljama – od provg dana). Valja se samo nadati da HDZ-ovi aktivisti u bosanskoj Posavini ipak ne idu od kuće do kuće s popisom stanovništva po poplavljenom području i po tome što piše u kućici “nacionalnost” odlučuju kome će pomoći.

A u Hrvatsku nam uskoro opet stiže i Judith Reisman, američka aktivistica koja pod firmom borbe protiv pedofilije pokušava zapravo spriječiti bilo kakvu vrstu spolnog odgoja. Iako je cijela konstrukcija racionalno uvjerljiva otprilike kao da se netko pod objašnjenjem borbe protiv zoofilije bori kontra teorije evolucije u školskim udžbenicima, za hrvatsku je desnicu Reisman – ikona. No, izgleda da su u svom idolopoklonstvu malo pretjerali. Letak kojim najavljuju njen dolazak i nastavak bitke protiv zdravstvenog odgoja u hrvatskim školama izgleda kao nevjerojatno loš scenarij erotomana na halucionogenim drogama, sa djecom koja se pod tušem mažu sapunicom s učiteljima te pričama o vrtićkim grupnim masturbacijama.

No, koliko god takve ekstremne ludosti izgledale (i) zabavne; bilo jeftina erotska snoviđenja domaćih desnih udruga, ili Karamarkova opsesija odavno propalom državom ili nacionalnim ključem humanitarnog pomaganja, ta ekipa – dolazi. Za godinu i po dana, Karamarkovi, Markičkini i Vasini “križari” lako bi mogli biti ljudi koji će odlučivati o sadašnjosti budućnosti vas i vaše djece.

A prvi veliki korak koji će napraviti na tom putu bit će u nedjelju, na izborima za Europski parlament. Koje je, naravno, najbolje preskočiti.

Jer su ionako, “svi političari isti”.