Prije skoro punih godinu i po dana teško objašnjivi postupci Zorana Milanovića oko naknadne promjene kandidata za zagrebačkog gradonačelnika tjerali su na pitanje: radi li se o tome da premijer griješi jer je zelen, ili se na njega već počeo lijepiti “cezarizam”, demokratsko-autokratski sustav vladavine i svojstvo uvjerenja u vlastitu nepogrešivost čovjeka koji se nalazi na njegovom čelu.

Odgovor je, nažalost za SDP i simpatizere te stranke, najgori mogući: Milanović se pokazao i “zelenim” i “Cezarom”. Nakon smjene najuspješnijeg Vladinog ministra, Slavka Linića, koji je, da se razumijemo, svojim tvrdoglavljenjem u odnosu na premijera također itekako naštetio i Vladi i stranci, Milanović je sebe, stranku, ali i državu doveo u situaciju iz koje se teško vidi izlaz.

Iako on sam vjerojatno to tako ne doživljava, zapravo bi bilo vrlo pametno da sam sebi postavi pitanje koje se nametalo Jadranki Kosor na početku njenog (naslijeđenog) mandata: jesu li prijevremeni izbori spas za stranku.

Na to pitanje je u ovom trenutku još teško odgovoriti. No, na ono treba li Milanović dati ostavku je, zapravo, odgovor trivijalno lak: treba.

Naime, svi elementi priče oko Linića koja se odvijala posljednjih mjeseci pokazali se ogromnu količinu pogrešnih poteza, nesuvislih javnih istupa i suštinskih rupa – onih na velikoj slici stvari – koje ukazuju da je pravi izlaz za predsjednika SDP-a jedino onaj koji vodi kroz birališta. E sad, da li samo ona na kojima će izlaziti SDP-ovi birači (dakle, da Milanović da ostavku u stranci i u slučaju poraza na izvanrednim izborima za predsjednika SDP-a isto napravi i s funkcijom u Vladi), ili da na birališta odmah pozove cijelu zemlju – stvar je dodatne analize.

Međutim, s okrnjenim stranačkim legitimitetom i s tolikom količinom neprijateljstava u društvu (makar je u dobrom, većinskom dijelu ratova koje je zametnuo bio na – pravoj strani), najmanje što može napraviti za sebe i stranku je da zatraži podršku šire baze (opet, stranačke ili državne) i da ili baci koplje u trnje, ili osnažen krene u nove ratove. Ovako, ostane li sve isto, vrlo vjerojatno do kraja naredne godine slijedi samo daljnja agonija i krajnja neizvjesnost o tome tko će i kamo, zaboga, voditi ovu zemlju do kraja desetljeća.

A što je to strašno Milanović napravio oko Linića da više jednostavno ne može obavljati svoje političke funkcije?

Sve.

Prvo, premijer ima svo zakonsko pravo mijenjati svoje suradnike. O smjenama ministara čak ni ne glasa Sabor. Samo o imenovanju novih. Dakle, prvi put kad je ozbiljno zaškripalo na relaciji s Linićem, ili bilo kojim drugim ministrom, Milanović ih može pozvati na kavu i reći: “Doviđenja i hvala na suradnji”. Bez medijske “topničke pripreme”, bez histeričnih zakletvi o “čistim rukama”, koje zapravo samo znače da su “nečiste” dojučerašnjim kolegama, bez svega što je pratilo odlazak Slavka Linića i cijeli brutalni zaplet koji je počeo nepotrebnim ratom oko Branka Šegona . Ovako: u medije je prvo otišla priča da je Linić oštetio državu, e kako bi poslužila kao alibi za smjenu. Naravno, Jutarnji list je do priče o Spačvi možda došao i vlastitim istraživačkim radom, a ne usijanim telefonom s Gornjim gradom, ali je svakako onaj koji je sjedio na tim papirima dva mjeseca – Milanović – mogao svaki dan očekivati naslovnicu koja defacto tvrdi da je njegov ključni ministar – lopov.

(Usput: u suštinu priče o Spačvi na ovom mjestu nema smisla previše duboko ulaziti, jer se radi o političkoj analizi postupaka premijera, a ne o kaznenoj postupaka njegovog ministra finanacija, no nameće se doista logično pitanje zašto bi Linić “muljao” s procjenom zemljišta da bi pokrio porezni dug te firme, koji je ionako, po Zakon o predstečajnim nagodbama mogao – oprostiti).

Druga stvar koja otkriva upravo zapanjujuću količinu političkog amaterizma kod političara koji je na najvažnijoj funkciji u zemlji je tajming u kojem se cijela stvar raspliće. Tri tjedna pred izbore! Čovjek mijenja svog najsnažnijeg ministra i stranačkog senatora, uz brutalne optužbe između redaka, 19 dana pred izlazak na birališta! Iako izbori za Europski parlament nisu (još) bitni kao oni za Hrvatski sabor, svaki izborni rezultat gotovo odlučno definira političko raspoloženje i stranke i medija i građana. Pobjeda nad HDZ-om 25. svibnja, koja je nakon obračuna u SDP-u postala praktički nedostižan cilj, uzdrmala bi Karamarkovu stranku i njegov narativ o pobjedničkom hodu (mada je na lokalnim izborima lani HDZ primio šamara kao nikad dotad). Ovako, uzdrman će biti samo SDP i njegova koalicija. I za to je kriv isključivo Milanovićev tajming obračuna s Linićem. A to ne samo da je neozbiljno i nezrelo, to je – dječji vrtić. I to jaslička skupina.

Naposlijetku, najvažniji razlog radi kojeg bi Milanović morao dati ostavku na makar jednu od dvije funkcije koje obavlja (dakle, premijera i(li) predsjednika SDP-a) je – Slavko Linić. Ukoliko je u predstečajnim nagodbama (koje su, u to nema nikakve sumnje pomogle spasu dijela domaćeg gospodarstva) Linić pogodovao svojim frendovima i opraštao milijunske dugove iz vlastite koristi, čovjek je kriminalac. I to ne običan – nego gigantskih proporcija. A na državnu blagajnu ga je doveo – Zoran Milanović. I najblaže shvaćena zapovjedna politička odgovornost tu zahtijeva promptno podnošenje premijerske ostavke.

Ukoliko je, pak, Linić nevin, onda je ovo što mu posljednjih mjeseci radi Milanović, svinjarija pregolemih razmjera. Udar na stranku, udar na gospodarstvo i udar na državu. Jasno, i u tom bi scenariju Milanović, kao odgovoran političar, trebao podnijeti konzekvence svojih pogrešnih poteza, poručiti stranačkim drugovim i(li) svim građanima “sorry” i podnijeti – ostavku.

Sve ostalo je agonija i juriš SDP-a prema jednozamenkastoj potpori birača.

A s druge strane barikade kulja opasni, zastrašujući mrak.