Porez na kamate na štednju koji Vlada uvodi od 1. siječnja naredne godine vjerojatno je najbolji potez koji će ekipa Zorana Milanovića povući u svom mandatu. O tome teško da može biti i najmanje sumnje – bez obzira na medijsku vatru koja upravo rafalno trešti sa svih strana i političku štetu koja se čini neizbježnom za vladajuću koaliciju.

Jer, bože moj: porezi su loši, time se guši građane, uništava srednji sloj, ubija gospodarstvo, plaćaju “auti i mobiteli”… U prethodnoj rečenici, međutim, ne radi se o ničemu, nego o hrpi zdravorazumskih bedastoća. Kad god u politici netko poziva na “zdravi razum”, valja se, preventivo, uloviti za “futrolu s pištoljem”. Ova priča s porezom na kamate na štednju čisti je primjer kako je lako prevariti birače. No, u isto vrijeme je i primjer petljanja, pogotovo onog u vezi s odnosima s javnošću, koje je već debelo koštalo Milanovićevu Vladu.

Idemo redom. Prvo, porez na kamate na štednju je dogovoren krajem ožujka. Pristao je i HNS, nevoljko, jer manevarskog prostora u europskoj proceduri prekomjernog deficita ima vrlo malo. No, umjesto da sazovu briefing ili pressicu i potanko objasne o čemu se radi, iz Vlade su šutjeli. Štoviše, nakon najave radikalnih proinvesticijskih mjera, samo dan prije nego je trebao biti prihvaćen Vladin program u kojem se nalazi i porez na kamate na štednju, članovi Vlade veselo su izjavljivali kako do kraja mandata neće biti novih poreza. Zaboravljajući pritom, slučajno ili namjerno, da nikom nisu najavili onaj koji su dogovorili u ožujku. Ako nekome treba recept za PR katastrofu biblijskih razmjera – ne treba tražiti dalje.

Međutim, petljancija koja je već postala poslovičnom za Kukuriku ekipu, nimalo ne mijenja na suštini – porez na kamate na štednju je odličan potez. Naime, radi se o porezu koji jasno smjera na imovinu bogatijeg dijela društva. Iako se još ne zna kolika će biti neoporeziva razina štednje, radi se svakako o teretu na račun onih koji imaju više. Nije ni čudno, stoga, da su se promptno na zadnje noge digli i HUP, i banke i glavni politički zaštitnik bogatije Hrvatske – HDZ. Nema tu, jasno, ničeg nelegitimnog. Svatko brani svoj poslovni interes, odnosno interes klase koju politički zastupa. Zanimljivo će, međutim, biti vidjeti kako će na najavu ovog poreza, koji više od ičeg dosad poduzetog ide prema tome da ublaži sve toksičniju društvenu nejednakost, reagirati hrvatska ljevica, kako politička, tako i ona medijsko-intelektualna, koja baš ne voli SDP, jer da su se “kvazisocijaldemokrati” pretvorili u sluge krupnog kapitala i banaka. Sudeći po dosadašnjem iskustvu, vjerojatno bi im mogla zasmetati frizura Slavka Linića dok je govorio o novom porezu.

Osim što djeluje ljekovito (u kolikoj god mjeri) na društvenu nejednakost, ovakav porez je jednostavno – pravedan. U Hrvatskoj je, naime, rad izuzetno diskriminiran kao sredstvo stjecanja dobara – dok su plaće opterećene silnim porezima i doprinosima, rentijerska klasa, dakle vlasnici kapitala i nekretnina ostala je praktički netaknuta. Porezom na kamate na štednju, a valja se nadati od 2016. godine i porezom na nekretnine, to će se promijeniti i u perspektivi otvoriti prostor smanjenju cijene rada – a da ona ne znači smanjenje netto plaća. (I stvarno je šteta što porez na nekretnine nije uveden odmah na početku mandata ).

Naravno, uvođenje novih poreza “zdravorazumski” povlači za sobom i ocjenu o nužno negativnom utjecaju na rast BDP-a. Što je vjerojatno i istina. U normalnim uvjetima. U takvim uvjetima, međutim, zapadno gospodarstvo se ne nalazi već šest-sedam godina, a alternativne izvore oporezivanja, poput ovih, te udar na bogatiji sloj počeli su preporučivati i centri koji su dosad bili udarna šaka neoliberalizma .

Uglavnom, kad se buka stiša i kad se zbroje političke štete, Hrvatska će imati koristan alat za građenje pravednijeg društva, SDP će moći koristiti i porez na kamate na štednju kao (još jedan) odgovor na pitanje “a što ste napravili za radnike?”, a HDZ još jedan detalj za priču o “poreznoj agresiji”. Jasno, desnica će sve do parlamentarnih izbora izrazito pažljivo izbjegavati odgovor na pitanje kako misli nadoknaditi razliku proračunskih prihoda koje bi izgubili ukidanjem i smanjivanjem poreznog opterećenja: jer je jedini mogući odgovor malo nepopularan – smanjenja plaća i otkazi.

P.S. Svim čitateljima koji nakon čitanja ovih redaka osjete neizdrživ poriv da njihovom autoru objasne kako govori gluposti i nema pojma o ekonomiji (i svemu ostalom), srdačno preporučam da se obrate ovom dečku.