Stvari ne mogu biti jednostavnije nego što jesu, ali svejedno su na poseban hrvatski način izvrnute na glavu.

SDP-ova sisačka županica Marina Lovrić Merzel osumnjičena je, dakle, za vrlo ozbiljan kriminal korupcijskog tipa. Trenutno je u pritvoru. Ona je, s pravne točke gledišta, jasno, potpuno nevina osoba.

Dok sud ne presudi drugačije – i to pravomoćno.

Osim sudske, postoji međutim i politička odgovornost. I to dvostruka: jedna prema stranci čiji je član, a druga prema biračima koji su je prije niti godinu dana opet izabrali za čelnicu županijske vlasti. 

Kako ne bi napravila još veću štetu stranci, Lovrić Merzel je dala ostavku na stranačke funkcije. No, nema namjeru, barem zasad, otići s mjesta županice.

Unatoč ratnom pokliču dobrog dijela domaće javnosti i tu je, međutim, sve potpuno čisto i jasno. Lovrić Merzel ni ne treba davati ostavku na mjesto županice (ukoliko, naravno, ne procijeni da će time olakšati osobnu pravosudnu situaciju).

A pogotovo je na to ne treba siliti stranka, čega su, čini se, u SDP-u svjesni, pa barem zasad nema ozbiljnijih inicijativa o tome da joj se prijeti isključenjem iz stranke ne omogući li svojim odlaskom nove izbore u županiji koja je nekad davno bila neosvojiva tvrđava HDZ-a.

Ukoliko bi se dogodilo suprotno, ukoliko bi Lovrić Merzel pod pritiskom javnih urlika koji zahtijevaju njenu “glavu” bila suočena s izborom: ili stranka ili županija, bio bi to iznimno opasan presedan, kojim bi se, defacto, lov na vještice potpuno legalizirao kao metoda političke selekcije.

Županičina ostavka – u situaciji, jasno, kad joj krivnja nije dokazana, niti ju ona sama priznaje – napravila bi od DORH-a instituciju koja samostalno filtrira podobne političke kadrove, a od sudova tek birokratski teret onih koji tek trebaju lupiti pečat na ono što “već svi znamo”. A to više ne bi bio uvod u kraj hrvatske demokracije, nego već solidan glavni dio vrlo, vrlo mračne priče.

DORH je, jednostavno, jedna od strana u postupku. Samo to.

Inzistiranje na zakonskom rješavanju ovakvih situacija propisujući ostavke, ili na nepisanom pravilu linča za sve one koje DORH sumnjiči stvorile bi od te institucije najmoćnije tijelo u zemlji, svojevrsni vrhovni komesatijat moralno-političke ispravnosti, čiji krivi pogled uništava političke karijere i preslaguje raspodjelu moći u društvu potpuno ignorirajući očito inferiorne modele liberalne demokracije.

To bi bila katastrofa i u slučaju da politika digne ruke od DORH-a i pouzda se u njegovu krajnju profesionalnost čak i u uvjetima suludih ovlasti koje bi dobili obligatornim odstupanjem svih dužnosnika koje istražuju. A kad bi politika odlučila malo stisnuti ekipu u Gajevoj, e to bi onda već imalo svoje udžbeničko ime: dikatura.

Stoga, ne samo da SDP ne bi trebao inzistirati od županice sisačko-moslavačke da napusti svoju funkciju prije nego li joj se dokaže krivnja (ili ona istu prizna), već bi stranka Zorana Milanovića morala, u ime očuvanja sve krhkijih osnova liberalne demokracije u ovoj zemlji, inzistirati na tome da Lovrić Merzel – ostane županica.

I naravno, SDP bi, kao najjača stranka vladajuće koalicije trebao inzistirati na još jednoj stvari – da se uvjerljivo i dobro objasni kako to da DORH nije punom snagom postupao po iskazu Jasmine Jovev kad ga je ona dala, nego tek kad je ova bivša voditeljica PR-a u neuspješnoj kampanji HDZ-ovog protukandidata Marini Lovrić Merzel o potencijalno mutnim radnjama u županiji progovorila javno, na državnoj televiziji.