Izbori za Europski parlament koji će se u Hrvatskoj održati točno na nekadašnji Dan mladosti mnogo su važniji od domaće političke igre koja u njima vidi tek jednu, makar bitnu epizodu ovdašnjeg odmjeravanja snaga. Pravac u kojem će krenuti cijeli Kontinent u narednih pet godina, i politički i ekonomski će imati nikad veći utjecaj na živote svih pola milijarde građana EU, a njega će itekako svojim radom utirati i novi saziv drugog najvećeg demokratski izabranog političkog tijela na svijetu, Europskog parlamenta (više zastupnika je samo u Indiji).

Dakle, hoće li smjer EU utirati parlamentarna većina koju će predvoditi socijalisti ili pučani, te koliku će snagu imati euroskeptici, neusporedivo je važnije od toga koliko će se snažno u noći 25. svibnja po junačkim prsima moći lupati ovdašnji politički lideri.

Ali, situacija na domaćem terenu je tako prokleto zanimljiva…

Nije stvar čak samo ni u vječitom odmjeravanju snaga SDP-a i HDZ-a, kakvo bi u krajnjim raspletima moglo značiti i da se zakotrlja koja liderska glava i prije vječitog hrvatskog političkog derbija, okršaja na izbora za Sabor. Naime, priča je zakuhala, i to kako, i na razini “ostalih”, dakle, stranaka koje se nadmeću za treće mjesto na ljestvicama popularnosti i titulu prvog pretendenta na dosad svima neuhvatljivu pojavu “trećeg puta” u domaćoj politici.

Posljednja anketa o popularnosti stranaka, objavljena u četvrtak, najzanimljivija je u posljednjih nekoliko godina.

Prvo, s vrha. SDP, Vlada i Kukuriku koalicija padaju po svim pokazateljima. Ali i dalje imaju žilavu prednost pred Karmarkom i njegovim Antikukuriku trupama, trenutno prilično zapetljanim u slaganju lista, između taština dviju diva (Petir i Tomašić) i njihovih stranaka, te zgroženosti Europske pučke stranke samom idejom da bi se Ruža s pričom o “gostima” i zanimljivim ukusom za poziranje pod portretima, opet mogla ugurati u EP na listi njihove grupacije.

Onaj lider čija lista na kraju prevlada sigurno će imati razloga da se osjeća velikim pobjednikom, bar na jednu noć, i da se još neko vrijeme javnosti s punim pravom obraća s takve pozicije. Puno je važnije što bi se i Karamarko i Milanović, makar njihove liste prevladaju za jedan jedini glas s istim, pobjedničkim gardom, ubuduće mogli odnositi i prema sve više prijeteći brundavom oporbom koju imaju u vlastitim strankama.

Kukuriku prednost je trenutno prilično solidnih 4,7 posto. Ali, pred lanjske euroizbore je bila skoro i sedam posto. Pa je na biračka mjesta izišlo samo 20,84 posto glasača, a HDZ je pobijedio za “nokat” (manje od šest tisuća glasova razlike).

No, ako je gore napeto, onda je u borbi za političku “broncu”, histerično.

U 1,3 posto glasova, što je toliko sitna razlika da bi mogla predstavljati i statističku grešku unutar statističke greške, nagurale su se čak četiri političke grupacije. Laburisti, Orah, koalicija Gabrić-HSLS i Savez za Hrvatsku. I svi prelaze izborni prag (raspon je od 5,9 do 7,2 posto glasova). Laburisti i dalje vode, ali su se očito itekako pobojali za svoju treću poziciju koju drže već godinama – čak je Lesar nakon objave rezultata ankete poslao priopćenje u kojem kaže kako su, eto, očito i dalje oni treća politička snaga u zemlji. Što nije radio ni dok su dobijali trostruko više glasova od četvrtih (sad mu je Mirela Holy na 0,4 postotnog boda razlike). A vjerojatno mu nije najugodnija spoznaja ni da su lani s anketnih preko devet posto na biralištima jedva prešli izborni prag.

Teško. SDP i HDZ, čak i kad se gledaju bez koalicija, imaju po oko 300 posto više glasova od prvih pratitelja. Pritom, ona prava, odsudna politička bitka u ovoj zemlji su samo parlamentarni izbori. A tad će se, opet, zavrtjeti priča o partizanima i ustašama, crvenima i crnima, te će se na birališta prije svega hitati s grčem u želucu i mišlju: “Samo da ‘oni’ ne pobijede”.

Moglo bi se, međutim, lako dogoditi da o Vladi naposlijetku ipak odluči stranka ili koalicija koja će osvojiti treće mjesto po broju mandata (sjetite se HSS-a i Jože Friščića 2007. godine, koju su lijevim žmigavcem i desnim skretanjem održali Sanadera na vlasti), pa makar dobili tek nekoliko zastupnika.

Zato, iako u Hrvatskoj “treći put” i dalje nema ni grama šanse da postane “prvi”, titula “kingmakera” je ona oko koje će se voditi mnoge bitke u narednih dvadesetak mjeseci. A kod svibanjskog rezultata će pritom mnogo manje biti važno ide li netko u EP, koliko osvajanje trećeg mjesta i korištenje te pozicije za daljnje objašnjavanje biračima tko je najlegitimnija zamjena “strankama koje su upropastile Hrvatsku”.

Ironija je, naravno, u tome, što će neku od te dvije stranke baš glasovi “trećeg puta” održati na vlasti. Ali, politika je ionako, naučit će to jednom i Hrvati, tek umjetnost mogućeg.