Negativno, naravno.

Bitka za radnicima prihvatljiviji ZOR je pravedna bitka. Zbog medijskih inzistiranja i sindikalnog protivljenja prijedlog Zakona je već ublažen, a odustalo se i od tzv. povremenih poslova. Stoga je još gore da su amaterskim otklizavanjem u politiku sindikalni lideri kompromitirali borbu za one u koje se zaklinju.

Poziv da se na europskim izborima ne glasa za SDP egzemplar je takve ordinarne gluposti koja je sigurno smanjila podršku sindikalnoj borbi za dobar cilj. Naime, neglasanje za SDP na euroizborima znači neglasanje za listu Kukuriku koalicije.

Sad je ispalio. Metak koji je odletio u javnost više se ne može vratiti u cijev: ne mogu više Ribić i kompanija pozivati građane, da ipak, glasaju za SDP ode li priča o ZOR-u po njihovim željama. Bilo bi presmiješno, čak i za standarde njihovog političkog djelovanja.

Drugi opasan sindikalno-politički ćorak je onaj o najavi da će po kućama, od vrata do vrata, skupljati potpise za izvanredne izbore. Radi se, opet je posve jasno, o nečemu što nema nikakve šanse zaživjeti kao išta više od politikanstkog pritiska.

Potpisi skupljeni na taj način, pa sve i da se potpiše svaki građanin Hrvatske, u stvarnosti ne znače ništa. Ne mogu biti osnova za raspisivanje referenduma, jer je za isti propisana precizna procedura. Sindikati mogu u javnosti mahati s pola milijun, milijun, četiri milijuna potpisa, ali, niti će itko biti dužan provjeriti njihovu vjerodostojnost, niti će s tim moći išta pokrenuti.

Jasno, milijunska peticija za odlazak vlasti imala bi težinu kao sredstvo pritiska, ali pitanje je koliku. Jer, prisjetimo se malo brojki: Kukuriku koalicija je na vrhuncu svoje snage, na izborima 2011. godine dobila nešto manje od milijun glasova. Teoretski, tri milijuna građana ove zemlje (sa i bez prava glasa, jer tko bi provjeravao potpisuju li se sindikatima punoljetne osobe?) ni tad nije dalo ekipi Zorana Milanovića svoj glas.

Vlast se ne osvaja taktikom Jehovinih svjedoka, nego glasovima na izborima. Sve ostalo je buka.

I u ovom slučaju, kao u onom prvom s pozivom na neglasanje za vladajuće, radi se, politički gledano, samo o propagandnom vjetru u leđa opoziciji. Od kojeg će korisiti imati svi: s lijeva na desno, ali najviše, bez ikakve sumnje, najjača grupacija.

Ona koju predvodi HDZ i Tomislav Karamarko. Ona koja je ovih dana skandalizirala javnost svojim tvrdokornim ekstremizmom.

Koliko za radno zakonodavstvo koje štiti radnika koristi takvo indirektno puhanje u rog s ekipom koja se laća “Kevine jame”?

Dakle, da rezmiramo: hrvatski sindikati su tragično netalentirani za politiku.

Osim u jednom slučaju, koji se sam nameće kad se satnu redati ovakvi promašaji. Osim ako im pravednije radno zakonodavstvo i nije glavni cilj. Osim ako se i sami ne bave stranačkom politikom – za račun, jasno, onih, kojima na korist i ide ovakvo političko bauljanje radničkih tribuna.

U tom slučaju, dečki su odradili dobar posao na Markovom trgu.