Upro je leđima u naslonjač, isprepleo prste iza glave i pokušao usporiti disanje i brojiti od jedan do deset. Sve polaganije sa svakom brojkom, baš onako kako im je trener nanbuda još davno objašnjavao da treba raditi u izrazito stresnim situacijama.

Nije došao ni do tri, kad su se vrata otvorila.

Tomica se uspravio u stolici, otpuhnuo prašinu s fiksnog telefona koji je već mjesecima samo zauzimao prostor na stolu i dignuo slušalicu.

– It’s Tomica…

– Znam, gospodine Joseph, ali znate kakva je ona, malo je na svoju ruku. Ali, ipak, glasovi…

Opet psovke na francuskom.

– Ma kako da je se riješim… Što ako će nam za većinu nedostajati baš ta jedna… Ali, onda će komunjare preuzeti Parlament… Dobro, ne komunjare, gospoda socijalisti, ma to sam i mislio. Mene uvijek povuku ovi naši, znate, oni su katastrofa, Tito je 1945. godine… Ne, oprostite, neću vam više dosađivat’ sa četrdesetima… Dobro, razumio sam. Vidjet ću što se može napra… Napravit ćemo tako, govorio je Tomica dok se rafal sa suprotne strane nije stišavao.

Kad je spustio slušalicu, lijevim rukavom je pokupio sitne graške hladnog znoja sa čela. Izvadio je mobitel iz ladice i krenuo se šetkati po sobi. Nije mogao sjediti kad pod pritiskom mora hitno riješiti neki problem. Vaso ga je znao zezati da je to zato jer je u duši i dalje policajčina željna akcije…

– Helllou…?, čuo se krmeljiv glas s druge strane linije.

– Ružo, crna Ružo. Nastradao sam načisto zbog tebe. Opet.

– Di si Tomice! Nemoj se nervirat. Ajde fino sjedni i broji onako kako ti znaš radit da se smiriš.

– Ružo, jebemu sveca! Nije mi do zajebancije! Sad me ribao Joseph ko malog magarca, uništit ćeš me majke mi, kojeg vraga si uopće išla u tu Australiju samo meni čir na želucu uzgajat! Pa dobro je li misliš ti uopće tom svojom glavetinom barem jedan, evo samo jedan potez unaprijed. Ne moraš slagat’ strategiju do izbora, misli samo o onome šta će bit dan poslije!, vikao je Tomica. Kao da je sav stres grunuo iz njega poput rijeke koja se nije dala zaustaviti. Ruža je, međutim, ostala hladna.

– … i nemoj brojat do deset, kao inače. Broji do 600. Tisuća. Glasova koje sam ti dobila lani. I pazi malo šta pričaš kad razgovaraš sa mnom.

– Ma Ružo, znam. Znam da moramo zajedno protiv gospo… komunjara. Znam kako je Tito 1945…

– Tomice! Na roamingu sam!

– Da, sori. Gledaj, ne znam šta ćemo nakon ovoga. Joseph je potpuno izvan sebe. Pa kako nisi pazila na tu nesretnu sliku…

– Nemoj me opet sa slikom, molim te. Pa mislila sam da smo to riješili…

– Ma kako smo riješili, kad ti ne odustaješ! Pa puni su portali tebe kako pričaš s mikrofonom u rukama, a on te sa zida nadgleda, jebemu, kao amblem! EPP navodno saziva sastanak samo o nama. Ej, samo o Hrvatskoj! A izbori su nam za manje od sto dana!

– Nitko nama iz Bruxellesa neće diktirat šta da radimo mi u Zagrebu…

– Ružo! Ti si u fakin’ Sydneyu!

– Nema veze. Znaš na šta mislim. Nije moje da, kad sam gost, određujem tko će kakve slike imat na zidovima.

– E da, Joseph je spominjao i to o gostima…

– Ne prekidaj me Tomice, znaš da to ne volim! Znači, ljudi su me zvali da im kao gospođa eurozastupnica objasnim perspektive EU. Koji su problemi, prilike i to.

– Ali, slika…

– Ne prekidaj! Bitno je ono šta je rečeno na tribini i – iznad svega! – ulagački potencijal koji tamo postoji. Znači, ljudi jesu na drugom kraju svijeta, ali su bliski svemu onome šta se događa kod nas. A tko smo mi da se pitamo valjaju li njihovi dolari? Kriza je. A i da nije – valjaju. Reci ti lipo tom Josephu: otvaram perspektivu. I ulaganje u Hrvatsku je ulaganje u EU. Jel’ tako?

– Ali, Ružo, sve to stoji, ali slika… Kako ću to objasnit Josephu, šta ću reć’ ljudima u Hrvatskoj?

– Reci im da su Srbi u Australiji bogata zajednica i da su zainteresirani ulagati u Hrvatsku, odnosno Uniju. I da ja, kao gost u tuđoj kući, ne mogu određivati hoće li ili neće držati Dražinu sliku na zidu u Sydneyu.