Nekad bi to bilo riješeno u hipu, glatko, bez oštrih rubova i neugodnih pitanja. Naime, kad bi se protiv nekog političara koji nije spadao u najuži krug ljudi oko premijera digla medijska halabuka i ne bi se stišavala nekoliko dana, isti bi jednostavno bio smijenjen i prepušten zaboravu. Sliku velikog i pravednog vođe nisu smjele pomutiti igrice na na nižim razninama, bile one stvarne ili ne. Ako se o nekoj aferi u medijima piše desetak dana – dužnosnik mora dati ostavku. Bio je to aksiom PR politike koju su vodili Ratko Maček i Ivo Sanader.

Mnogi bi danas voljeli vidjeti takvu vrsu “principijelnosti” u politici. Da pomoćnik ministra financija Branko Šegon, bez obzira što će o kreditu za njegovu obiteljsku firmu reći Povjerenstvo za sukob interesa ili policijska istraga (Nadzorni odbor HBOR-a je ustvrdio da je sve bilo u redu) da ostavku jer je to “ispravno”.

Sanader bi ga, podsjećam, giljotinirao odavno i ne bi se na to ni sekunde osvrtao. Kako i gdje je završila “principijelnost” takvog tipa, nije nužno podsjećati.

Šegona, jasno, ni u snu ne bi trebalo smjenjivati, ili nagovarati na svojevoljni odlazak. Bila bi to jednostavno posvemašnja kapitulacija politike pred medijskom histerijom i konačni poraz Zorana Milanovića u ratu koji je sam objavio cjelokupnoj PR industriji zabranivši im da (osim u specijalnim uvjetima) posluju s državom. Dobio je ono što je mogao i očekivati – svaki njegov potez se javno ismijava, njegovi govori se ne analiziraju, nego se objavljuju “biseri”, a mašinerija ga se uporno trudi promašiti epskim promašajem. Da je, međutim, poput spomenutog prethodnika zasuo tu industriju novcem poreznih obveznika, sigurno bi mu i medijski image bio bliži velikom komunikatoru iz Remetinca prije 1. srpnja 2009. godine. Tako da bi, odstrijelom Šegona, premijer samo mogao sebi postaviti pitanje: tko je sljedeći.

Pomoćnika ministra financija, jasno, sve prethodno napisano ni sekunde ne bi trebalo rehabilitirati ukoliko je bilo ikakvog muljanja s kreditom koji je dobila njegova obiteljska firma. Ako se utvrdi da je samo nazvao šefa HBOR-a i usput ga pitao što je s “onim mojim slučajem”, ili mu namignuo u prolazu, treba ga smijeniti po kratkom postupku. Ako se, pak, utvrdi da je bilo nezakonitog pogodovanja, treba ga, bez sekunde premišljanja, poslati da sa cijenjenom ekipom u Remetincu raspravlja o učinkovitosti državnog odvjetništva u Sjevernoj Koreji ili dražima safarija u Africi.

Problem je u ovoj zemlji u tome što će, ako sve istrage utvrde da je sve bilo u redu, lov na vještice svejedno nastaviti. Osim industrije javnog imagea, medija koji umiru misleći da preživljavaju forsiranjem uskličnika, te u konkretnom slučaju nisu prezali od bizarno otvorenih laži i manipulacija, politike koja u tezi “svi smo mi/oni isti” vidi tunelčić za povratak/dolazak na vlast, od lova na političke vještice unutarnju satisfakciju imat će i većina građana zemlje u šestogodišnjoj gospodarskoj krizi. Kakvo je javno raspoloženje, bilo bi nekako najbolje da političari imaju plaću na razini minimalca, ako i takvu, da u Saboru sjedi pet-šest zastupnika, da cijela državna uprava budu Arsen Bauk i još dva njegova suradnika, a da se nitko kome DNK analiza ili sastav Facebook prijatelja pokaže vezu s nekim od političara ne smije baviti poduzetništvom.

Koliko god, zbog sumornih brojki i praznih džepova takva razmišljanja, ovdje tek mrvicu karikirana, bila razumljiva, ona su izrazito opasna.

U cijeloj priči oko Šegonovog kredita valjalo bi ipak zauzeti neki jasan politički stav o tome tko se smije baviti biznisom. Premijer priča o “sivoj zoni” kao da je politički analitičar (i to mu nije prvi put), a ne čovjek koji može, i treba definirati neke stvari u ovoj zemlji. Problem je u tome što ne postoji ni teoretski način da se ta definicija izvede tako da se zadovolji javnost: što, recimo, da je kredit od HBOR-a dobio neki bivši poslovni suradnik Branka Šegona, ili recimo, Slavka Linića? Stranački donator Vesne Pusić? Da je poljoprivrednu subvenciju dobio rođak ministra poljoprivrede? Poticaj za obnovljive izvore energije tetak ministra zaštite okoliša?

Javnost će, jasno, u svakom od ovih slučaja, s pjenom na ustima, okrenuti palac prema dole, bez obzira na to jesu li zadovoljeni formalni uvjeti. Ali, potpuno je jasno koliko bi besmislena i neprovediva bila zabrana bilo kakve veze s državom u svim navedenim i sličnim primjerima.

Jedini stvarni lijek za sve ove slučajeve je maksimalna transparentnost. Sve ostalo je besmisleni populizam čije bi posljedice mogle biti mnogo gore od onih koje su snašle “junake” s početka ove priče.

A Šegon? Neka leti Branko, ako je zaslužio. Ali, ako nije, e onda ga treba fortificirati i braniti do posljednjeg daha ove vlasti – što god javnost i mediji mislili o tome.