Vivane Reding / Foto D. ROMAC
Najnepobitnija od svih stvari u ovom slučaju kojeg smo zvali "lex Perković", a vidimo da je puno širi od toga, je da je hiperaktivna europska povjerenica za pravosuđe Viviene Reding, opet, i debelo pretjerala u pitanju Hrvatske. Podsjetimo se, na ljeto je njena glasnogovornica poručila kako "Hrvatska štiti komunističke zločince", što je daleko od politički korektnog govora
O raspletu slučaja (ne)izručenja dvojice visokorangiranih djelatnika Udbe Njemačkoj, Perkovića i Mustača, načitat ćete se ovih dana na sve strane. Ovdje je dovoljno tek konstatirati da je, iz šire perspektive, to hoće li njih dvojica na kraju ipak pred njemački, ili možda hrvatski sud, ili, ne bude li ustavnih promjena i odbije li se uhidbeni nalog ostanu slobodni poput ptica – manje bitno.
Jasno, bitno je da se razriješi mučno ubojstvo hrvatskog emigranta u Njemačkoj prije 30 godina, kao i u svakom sličnom slučaju; zdravo društvo ne bi trebalo trpiti leševe pod tepihom zaborava.
Međutim, sve što se oko ovog slučaja događa daje znatno širu sliku Hrvatske danas, njenih dilema, slabosti i njenog položaja u zajednici država u kojoj se nalazi evo sedam mjeseci.
Ukratko, prilično je nevjerojatno da u praktički istom slučaju dva susjedna suda donesu dvije dijametralno suprotne odluke. Zagrebački sud je odlučio da zastara nije razlog za neizručenje osumnjičenog po europskom uhidbenom nalogu (EUN), a velikogorički da jest. Viši hrvatski sudovi, Vrhovni, pa možda onda i Ustavni, odlučit će tko je u pravu. Jedna je činjenica, međutim, nepobitna: države EU koje imaju zastaru kao razlog za neizručivanje svojih građana – njih ne izručuju. Uključujući i Njemačku, koja je odbila svu silu europskih uhidbenih naloga upravo zbog zastare. Hrvatska se mora povinovati istoj okvirnoj odluci EU, ima zakon koji je vrlo sličan onom kakvog imaju ostali, ali svejedeno jedan hrvatski sud tvrdi da bi se trebala ponašati drugačije, uz živopisna objašnjenja u kojima se na jednom mjestu tvrdi kako je njemačko sudstvo među najboljima na svijetu, a na drugom, samo koju stranicu dalje, kako njihove odluke oko zastare i europskog uhidbenog naloga nemaju nikakve veze s odlučivanjem u Hrvatskoj.
Još je jedna činjenica nepobitna: što god sudovi u Hrvatskoj odluče, to ni na koji način neće utjecati na status Hrvatske u EU. Nakon što je promijenjen zakon iz kojeg je izbačena godina do koje nije vrijedila primjena EUN-a u Hrvatskoj, prijepor Zagreba i Bruxellesa je gotov. Europska komisija je, uostalom, tek kratko u srijedu izjavila da ne želi komentirati pojedinačne slučajeve te “da se njezina uloga svodi na to da osigura usklađenost zakona u državama članicama s europskim zakonodavstvom i da prati provedbu tih zakona”. Dakle, zbog ovog slučaja Zagreb neće (poput, usput, desetaka zemalja u stotine drugih slučajeva – svakog mjeseca!) doći u sukob s EK, bez obzira kakvu odluku donijelo hrvatsko pravosuđe.
No, “državotvorci” su u slučaju Reding nebitni: bitno je samo jedno – usudi li se hrvatska diplomacija gospođi povjerenici jasno i javno poručiti da je, barem mrvu – pretjerala? Odnosno, može li Vesna Pusić, onako u svom stilu, s profesorskih visina odbrusiti Reding da bi pravosuđe u zemljama članicama trebalo biti neovisno (i) od Europske komisije?
