Onima koji nisu baš tako, na “prazan želudac” spremni povjerovati svakoj medijskoj “istini”, primjerice, poput one da su “SDP i HDZ prihvatili sve prijedloge Mosta”, već je sigurno dvoznamenkasti broj mjeseci savršeno jasno da su izbori 8. studenog trebali biti najneizvjesniji u hrvatskoj demokratskoj povijesti. Ali, i da će dani i tjedni nakon njih biti daleko zanimljiviji od samog prebrojavanja glasova kad se otvore biračke kutije.

Ovo što se događalo, posebno posljednjih nekoliko dana, prevazišlo je čak i sva ta očekivanja.

Činjenica da je Most prihvatio HDZ-ovo muljanje oko nestranačkog mandatara i gotovo neprikriveno odbijanje tripartitne koalicije kao pozitivan odgovor na svoje zahtjeve je sama za sebe čisti dijamant spektakularnosti. Međutim, čak i on blijedi u usporedbi s obratom kojeg je u srijedu izveo SDP, shvativši da će ostati kratkih rukava i, manje-više na sličan način kao kolege s desnice, prihvatio zahtjeve “trećeg puta”, uz bitan dodatak, Božu Petrova je lupio o obraz rukavicom otvorene ponude za preuzimanjem premijerskog mjesta. I to baš na dan kad je dobro raspoloženi Karamarko vrdao o tome kako na kraju i on (Karamarko), zašto ne, može ipak biti predsjednik Vlade!

Dvije stvari je Zoran Milanović tim potezom razbio u komadiće. Vjerodostojnost vlastite stranke, na čemu je liderski kao rijetko kad dosad zajahao početkom tjedna i realizaciju vjerojatno odranije pažljivo pripremljenog plana o tome kako Most prevesti u skute HDZ-a, a da se putem (posve) ne raspadne.

Milanović je, hajde da to odmah riješimo, trebao ostati u oporbi prevarantskoj koaliciji koja je taman pomislila da je na korak od vlastita petrificiranja u Banskim dvorima. Prihvaćanje “pozitivnih” odgovora HDZ-a od strane Mosta rijetka je politička prilika u kojoj se do prepoznavanja dovede suština prevare. Kad, kao što bi to rekao Štulić, mrtvi fazani doista polete iznad naših glava (a nijedan ne pada).

Gledano čak i na malo duži kratkoročni rok – a da se ne govori o dvije-tri, ili više godina – za SDP, ali i za zdravlje cijele domaće političke i javne scene – bilo bi mnogo bolje da je Milanović ostao poziciji opozicije i predvodio (on ili netko drugi jednako borbenog duha, ako takvog ima u njegovoj stranci) juriše na vlast koju bi sam njen nastanak kompromitirao do srži, bez obzira što ona kasnije radila.

Pitanje je, uostalom, bi li doista svih 15 preostalih zastupnika Mosta pristalo biti tek statistima u koreografiji koja se, do srijede, približavala svom pripremljenom kraju, ili bi netko od tih ljudi koji ipak vlastiti obraz i smisao za logiku pretpostavio Petrovljevom tumačenju o tome da je HDZ pristao na trojnu koaliciju sa SDP-om, uz izjavu Tomislava Karamarka od srijede ujutro: “HDZ-ova Domoljubna koalicija ne može koalirati s SDP-ovom koalicijom koja je upropastila državu i koja se ne bavi krucijalnim pitanjima hrvatskih građana”.

Možda bi se i svih 15 pravilo da vjeruju toj opsjeni, tko zna. I formiralo čvrstu Vladu koja bi kasnije privukla i manjine i ostale “plutajuće” glasove manjih stranaka i povela nas u jamačno svijetliju budućnost.

Nema, međutim, časnije pozicije nego takvoj ekipi biti opozicija.

Milanović je, međutim, od te časne pozicije u srijedu odustao i na isti način kao HDZ otvorio vrata suradnji (nikako ne koaliciji, riječ na “k” je fuj) kako su je zamislili lideri Mosta.

Bacanje topovskog udara (vrlo, vrlo glasno pirotheničko sredstvo) u spavaonicu punu bezbrižnih duša imalo bi manji efekt.

HDZ se – zaledio. Satima nisu znali što će, da bi u srijedu kasno navečer objavili priopćenje s uvredama na račun SDP-a (s kojim su, ako je vjerovati tumačenju Bože Petrova, a ne najelementarnijem vlastitom zdravom razumu, bili spremni surađivati u zajedničkoj Vladi). Tumaranje i Karamarkove metafore o jurećim vlakovima obilježile su naredan dan, kojeg je, međutim, ipak presudno začinio bijesni lider Mosta. Čovjek koji je dosad nastupao, kako su to mnogi primjetili – “napadno smireno”, u četvrtak navečer je kroz stisnute usne nervozno procijedio da i druga strana može, ako hoće, doći na sastanak koji je Most dogovorio s onima koji su prvi pristali, te poručio kako je “dosta odugovlačenja”.

Božo Reforma da kaže da je dosta odugovlačenja? Što još čovjek može tražiti od života?!

Zabava, međutim, ne može trajati dovijeka.

Ili će se, kako je Petrov poručio, ići na nove izbore, ili ćemo u utorak imati novog mandatara. Što znači da definitivno slijede dani raspleta.

Kako se stvari razvijaju posljednjih dana, sve prognoze su unaprijed besmislene.

Međutim, valjda ipak razmisliti o mogućnosti da se ostvari koalicija nevoljnih i da sve tri strane formiraju Vladu, koju će voditi Petrov ili nepoznat netko, koji nije ni izlazio pred birače. Radi se o scenariju koji u sebi, među svim ostalim golemim felerima, ima ugrađenu “atomsku bombu”, smrtnu prijetnju za samu opstojnost hrvatskog demokratskog društva.

Takva Vlada će, nužno, biti slabo funkcionirajuća. Na svakom zarezu će se “najdraži partneri” sukobljavati toliko da bi, primjerice, cjelonoćne seanse u Bruxellesu kad su se EU i Cipras dogovorali o spasu bankrotirane države, mogle izgledati kao kratkotrajni i neobvezujući “small talk” grupe frendova. Petrov će, onako nervozan kako je sinoć izgledao, ubuduće izgledati kad se za njega bude moglo bude reći da je prilično smiren.

Vlada će raditi s mukom, uz podmetanja i fige u džepu. Pomaci koje će ostvariti bit će minijaturni, a ukoliko se doista krene provoditi ekonomska agenda HDZ-a i Mosta, nije nemoguć i povratak zemlje u recesiju. Povjerenje u politiku i sam demokratski proces bit će još niže, ovaj put s pravom, jer će bilo kakav efikasan dogovor biti prokleto teško postići, a međusobne optužbe će začinjavati svaki dan. Hrvatska bi, ukratko, mogla potonuti u duboki, tripartitni mrak.

Mrak koji se može prekinuti odsječnim svitanjem. Zlatne zore. A tripartitno umazane ruke tad više nitko neće moći oprati.