Prvo, unatoč vlastitim izjavama, Tomislav Karamarko je od svih aktera na sceni najmanje protiv novih izbora. Što je sasvim logičan stav – gotovo je nemoguće očekivati da on kao mandatar uspije osigurati barem 76 ruku u zraku za izbor svoje Vlade. Ukoliko desnica i sklopi koaliciju s Mostom (cijelim ili gotovo cijelim), mandatar će najvjerojatnije biti netko drugi iz HDZ-a. U tom slučaju, Karamarko je prošlost i kao lider svoje stranke, makar se “egzekucija” možda neće odviti istog trenutka. Ukoliko, pak, većinu složi Zoran Milanović, surova izborna kampanja unutar samog HDZ-a će odmah grunuti svom silinom. Jedina logična nada za politički opstanak među najvećim igračima je Karamarku novo miješanje karata na biralištima; kad bi se išlo na izvanredne izbore HDZ ne bi mogao ići na brzinsko biranje svog novog šefa, jer bi stranačka kampanja unutar izborne kampanje pojela stranku i njen rezultat. Sadašnji predsjednik HDZ-a bi, dakle, na izbore opet poveo svoju stranku s nadom u jače karte od ovih 59 koje sada ima u rukavu.

Da su njegovoj stranci izvanredni izbori najmanji problem jasno se vidjelo i u Saboru u četvrtak. Niti su podržali kandidata za predsjednika Sabora iz Mosta, niti su na sjednicu došli s vlastitim prijedlogom. Došli su da se posao – ne obavi. Čega je jedini ishod da je Hrvatska još jedan korak bliža izvanrednim izborima (koji su, bude li se nastavilo s poštivanjem Ustava, udaljeni još najmanje nekoliko mjeseci).

No, mnogo važnije od toga da Robert Podolnjak nije izabran za šefa Sabora i Karamarkovog cupkanja u smjeru birališta, je uključivanje istražnih organa u priču o formiranju vlasti. DORH-ov uskok u priču o pritiscima, prijetnjama i kupovini mandata akcija je u obrani elementarnog legitimiteta demokratskog poretka u ovoj zemlji i mnogo je važnija od samog konačnog ishoda bitke na Mostu, to jest, odgovora na pitanje s početka teksta.

Hoće li Vladu složiti ljevica, ili desnica, ili navodno ideološki bezbojan “treći put”, mnogo je manje bitno od činjenice da krim-policija vrši istragu o tome ima li nezakonitosti u pričama o mitu i ucjenama pri osiguravanju saborske većine. Bilo je i vrijeme – jer su malo koji pregovori nakon neizvjesnih izbora (na svim razinama) bili lišeni priča o “crnim torbama”. Tko god složi vlast na osnovu volje birača u demokratskom poretku ju je i zaslužio, ali oni koji to naprave uz pomoć mita i ucjene su, jednostavnim rječnikom – kriminalci. S tim da je objekt njihovog kriminala – sama demokracija, a ta pljačka ugrožava same temelje civiliziranog življenja u zajednici.

Ima i opasnijih stvari od toga, ali ne mnogo.

Stoga je, valja ponoviti, DORH-ov uskok u cijelu priču velika, sjajna stvar, makar završio i samo kao opomena. Jer, je li doista bilo kriminalnih radnji oko nekih mandata u (n)ovom sazivu Sabora, to (još) ne znamo. Ali, svatko tko će se ubuduće poželjeti upuštati u takve stvari može unaprijed računati na minimalno ugodni razgovor s uniformiranim osobama, a potencijalno i s nastavkom političke karijere jedino u strogo kontroliranim uvjetima – uz hranu, spavanje i osiguranje koje plaća država.

I nešto manju slobodu kretanja.

Institucije, dakle, rade svoj posao – provjeravaju ima li istine u javnim navodima o potencijalnim kaznenim djelima. Zašto taj posao toliko smeta baš ljudima koji su bili visokopozicionirani u sigurnosnom sustavu – Tomislavu Karamarku i Milijanu Brkiću – da ga javno nazivaju “političkim pritiskom” i “uvlačenjem represivnog aparata u proces formiranja Vlade”, u ovom trenutku je teško objasniti.

Ili dokazati.

No, to pitanje je, svakako, također pitanje za “milijun dolara”. Zapravo, “milijun i jedan”.