Iako se, potpuno očekivano, postizborni dani nakon izlaska na birališta AD 2015. pretvaraju u zanimljiviji spektatkl od onog u samoj izbornoj noći, iako državu trese nervoza oko toga što će danas jedan drugom reći Prgomet ili Petrov i kome će se na kraju prikloniti koji komad MOST-a, odgovor na pitanje svih izbornih pitanja ipak je savršeno izvjestan: HDZ Tomislava Karamarka doživio je jasan poraz.

Tko će na kraju očekivane sapunice oko postizbornog izbora “trećeg puta” doista voditi zemlju daleko je manje bitno od te činjenice: da je politika mržnje i ekstremizma, unatoč torti i šampanjcu u izbornoj noći, ostala prekratka kako bi realizirala svoju ambiciju da mijenja zemlju. Šatori, čekići, lustracije, bježanje od javnosti i pritisak na medije dobili su šamarčinu od koje se, valja se ufati, neće oporaviti barem dugih nekoliko desetljeća, a stranka kroz koju su još jednom pokušali doći na vlast, HDZ, novu priliku za vlastitu demokratizaciju.

Uglavnom, neriješeni ishod izbora 8. studenog 2015. godine bit će u povijesti zapamćen kao velika pobjeda hrvatske demokracije.

Svi ovi zaključci stajat će čak i ukoliko u postizbornom miješanju karata Tomislav Karamarko uspije u onome što se trenutno ne čini kao najizvjesnija opcija – da okupi makar 76 zastupnika i formira Vladu koju bi osobno vodio.

Snatrenja nasljednika Jadranke Kosor o korjenitim promjenama u hrvatskom društvu, zakonskim određivanjima zabranjenih tema u javnosti, smjena u kulturno-umjetničkim institucijama koje ne provode dovoljno jasno državnu politiku, lustriranja i obračunavanja s intelektualcima čiji stavovi nisu na liniji Stranke, ostat će tek zabilježena kao povijesni promašaj – jer tako esktremne ludorije ni u koalicijskoj Vladi koju bi vodio Karmarko jednostavno neće moći proći. Uostalom, sam šef HDZ-a je prije samo nekoliko mjeseci najavljivao pobjedu dvotrećinsku većinom kako bi mogao radikalno promijeniti Hrvatsku. Sad je dosta izvjesno da neće moći okupiti ni onu običnu većinu, te da će ili on sam, ili cijela njegova stranka još jedan mandat odgledati sa saborske klupe za rezervne igrače.

Mogućnost da Karamarko osobno sklopi većinu čini se, pritom, svakog dana sve manjom. U toku je, primjetit će svatko tko makar površno čita komentare domaćih medija, praktički jedinstveno lupanje po šefu HDZ-a – od strane onih koji su ga do prije samo nekoliko dana dizali u nebesa kao Vođu i Pobjednika. Sad je, odjednom, u klasičnom lupingu koji je to efektniji što je manja količina osobnog političkog integriteta autora, Karamarko krivac za poraz, onaj koji je promašio zicer i čovjek koji (kao prepreka) stoji između nacionalnog spasa i katastrofe personificirane u skoro pa pobjedničkoj relaksiranosti Zorana Milanovića.

Pritom činjenica da HDZ već dva dana nakon izbora nije izričito odbio (bizarnu; legitimnu, ali bizarnu) ideju Mosta o tome da mandatar Vlade ne može biti ni Milanović, ni Karamarko, dovoljno govori: predsjednik HDZ-a je, čini se i na samom Trgu žrtava fašizma već lagano stvar prošlosti i kao vrlo izgledno pitanje se nameće samo – koliko će boljeti dekaramarkizacija HDZ-a.

Sigurno nešto manje ukoliko se u moru potencijalnih kombinacija slaganja vlasti izrodi ona po kojoj bi HDZ ipak imao premijera (ali ne Karamarka), pa na taj način uspio privući skoro sve zastupnike MOST-a (i još nekog na svoju stranu).

I još jedan detalj vrlo bitno ukazuje na “smetnje na vezama” među uglednicima stožerne stranke desnog centra. Da je izvjesno kako će mu Kolinda Grabar-Kitarović nakon konzultacija dati mandat bez obzira što neće imati potrebnu potporu većine svih zastupnika, Karamarko ne bi javno ponavljao da na Pantovčaku početkom narednog tjedna očekuje mandat za sastavljanje Vlade kao relativni pobjednik izbora. Predsjednik HDZ-a, izgleda, ne kotira više dobro ni u stranci, ni u Uredu predsjednice, pa doista njegovo okupljanje nove Vlade svakog dana izgleda kao sve teže ostvariva misija.

HDZ će stoga, sasvim sigurno, u budućem periodu odustati od ulice, džihada protiv nepostojećih komunista i Jugoslavena, rata s javnošću koja bi ipak mislila svojom glavom i u drugi pokušaj svog iskupljenja (nakon kraha Ive Sanadera) krenuti više srednjim, centralnim putem, a ekstremizam ostaviti rubnim djelovima političkim spektra. Teško se, a ponajviše u HDZ-u, oteti dojmu da bi tim putem uspjeli ostvariti bolji rezultat 8. studenog i danas već mogli preuzeti odgovornost za vođenje države. Ovako su na birališta natjerali i sve one koji o učincima Vlade Zorana Milanovića teško mogu govoriti izvan kategorije psovki i koji su pritom dali glas baš Zoranu Milanoviću, otjeravši pritom u golemi (i savršeno očekivani) poraz sve ostale opcije s lijevog centra.

S pozicije današnjeg dana čini se da će u HDZ-u o vlastitoj pokornoj šutnji dok im je stranka promovirala zvijezde poput Ruže Tomašić, ili hrlila u koalicije s ustašofilima iz HČSP-a, imati solidnu količinu vremena za razmišljanje. I to u poziciji koja ne nosi pretjerani stres, onoj saborske oporbe.

No, čak i ako nekako uspiju skrpati većinu, a Hrvatska raste padne u opoziciju, savršeno je jasno da – nema povratka na staro.

HDZ kakvog se javnost s razlogom pribojavala – izgubio je izbore. Sve što će uslijediti samo je operacionalizacija te kratke, jednostavne i sjajne vijesti.