Savršeno očekivan histeričan finiš kampanje je tu – svi trendovi na koje su upućivale ankete su se potvrdili (ako, jasno, ne računamo anketu koju je provodila agencija HDZ-ovog kandidata na izborima) i nesigurnost se može rezati nožem. HDZ, naime, tone. Tomislav Karamarko, koji je prije samo nekoliko mjeseci govorio o pobjedi dvotrećinskom većinom, kako bi mogli napraviti sveobuhvatni društveni zaokret, sada s posljednjeg “velebnog” skupa u Areni poručuje svojim biračima da izbori još nisu dobiveni.

I nisu, naravno.

U dvije najozbiljnije ankete koje su provedene, na deset izbornih jedinica, koalicija Tomislava Karamarka imala je tri mandata prednosti i tri mandata zaostatka za blokom Zorana Milanovića.

Loša vijest za HDZ je ta da je istraživanje u kojem imaju prednost napravljeno petnaestak dana ranije od ovog u kojem gube. I da je taj trend – rasta koalicije lijevog centra i pada desnice jedini izvjestan politički trend cijele ove godine. Neloša vijest može im biti samo ufanje u tradiciju – da su ankete dosad skoro uvijek barem za malo podcijenile rezultat HDZ-a. Ali, s druge strane, stvarni izborni rezultati često u odnosu na ankete više “ljube” one koji su dotad bili u anketnom rastu…

Uglavnom, kakav god bio odnos između dvije najjače stranke, već sad je prilično izvjesno da će treća biti Most i da bi, zapravo, lista Bože Petrova mogla imati presudnu odluku oko toga tko će imati većinu u Saboru. Ostali potencijalni “treći” putevi mogli bi imati tek epizodnu (Bandić, Živi zid) ili ama baš nikakvu ulogu (Uspješna Hrvatska i Orah, čiji su birači izgleda zaključili da je “manje zlo” bolje od Karamarka).

I sve to nas u noći 8. studenog dovodi u vrlo vjerojatno eksplozivnu situaciju, s fitiljem koji će se iz ureda Državnog izbornog povjerenstva protegnuti sve do Pantovčaka. A upaljač u ruci drže predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i njen posebni savjetnik za ustavno-pravna pitanja Vladimir Šeks.

Koliko god ankete bile nesigurne, prilično je izvjesno da u izbornoj noći nijedna lista, ni sama, ni s izvjesnim koalicijskom partnerima, neće imati potrebnu većinu od 76 mandata. Onaj kome predsjednica da mandat za sastavljanje Vlade dobit će, stoga, golemi vjetar u pregovaračka jedra i potencijalno puna dva mjeseca za “lomljenje” neodlučnih.

Samo, predsjednica ne može dati mandat kome poželi. Čak ni u slučaju da Milanović i Karamarko s birališta iziđu s istim brojem mandata.

Ustav Republike Hrvatske je brutalno jasan.

Riječ “svih” je ovdje ključna. Radi se, dakle, o apsolutnoj većini, dakle najmanje 76 saborskih mandata. Ako netko na svojoj listi dobije i 75, a ne uspije za konzultacija pokazati da ga podupire još jedan jedini zastupnik (a konkurent uredno okupi sve ostale), davanje mandata takvom “pobjedniku” bilo bi direktno kršenje Ustava.

Iz HDZ, međutim, već tjednima dolaze priče o tome da bi mandat trebao dobiti relativni pobjednik (što je posebno zabavno čitati ovih dana kad se njihova relativna anketna prednost pretvorila u relativni anketni poraz), dakle onaj čija lista odnese najviše mandata. Činjenica da time krše ustavnopravni poredak ove zemlje čak ni ne zabrinjava najviše – ono što je najgore je da predsjednica – šuti.

Odnosno, na mnogo puta ponovljena pitanja o tome kani li doista dati mandat relativnom pobjedniku izbora, ona i njeni savjetnici odgovaraju tek da će – poštivati Ustav. Točan odgovor bi bio, naravno: “Ne, nikako. Mandat ću dati onome tko na temelju izbornih rezultat i obavljenih konzultacija uživa povjerenje većine svih zastupnika”. Ili, narodski, tko donese potpise, ili na Pantovčak dovede zastupnike koji će izjaviti da će ga podržati.

Iz ove naizgled teško objašnjive predsjedničine zagonetnosti pomaljaju se brada i brkovi njenog ustavno-pravnog savjetnika, koji je dobar dio svoje političke “slave” stekao na takozvanim “šeksolijama”, tumačenjima Ustava, zakona i poslovnika na način koji u danom trenutku odgovara njegovoj političkoj opciji.

Dakle, govoreći direktno: na Pantovčaku se, izgleda, kuha davanje mandata Tomislavu Karamarku, bez obzira na rezultat izbora i Ustav Republike Hrvatske. Ukoliko HDZ-ova koalicija odnese relativnu pobjedu, to će biti razlog za davanje mandata, uz objašnjenje da on ima najviše izgleda da okupi većinu. Ukoliko, pak, relativni pobjednik bude Milanović, onda će se jasno kazati da nema veze tko je dobio najviše glasova, jer je Ustav jasan, a konzultacije će se nastojati odužiti i odraditi na način da se zaključi da veće izglede za potporu u Saboru ipak imaju – domoljubi.

Želja za Karamarkom jednostavno je najlogičnije objašnjenje na odgovor zbog čega predsjednica nije odavno jasno negativno odgovorila na pitanje o tome hoće li dati mandat relativnom pobjedniku. Ovime se ostavlja otvoren prostor za oba scenarija u kojima se mandat može dati čovjeku koji ju je i doveo na Pantovčak.

Za nadati se je, ipak, da će ili razlike i budući saborski savezi biti toliko očiti da to predsjednica neće moći ignorirati. Ili da Grabar-Kitarović sad taktizira, kako se Karamarku ne bi unaprijed zamjerila i tako oslabila svoje karte u budućoj suradnji s Vladom koju bi on vodio.

Ukoliko se, međutim, stvari doista odigraju tako da se zaobiđe Ustav, masovne demonstracije i sve što ide uz njih više neće biti nimalo nezamisliv scenarij. A to je onaj u kojemu nema ni apsolutnih, ni relativnih pobjednika.