Prije osam godina, kad je Hrvatska posljednji put svjedočila dramatično neizvjesnim parlamentarnim izborima, stvari su zapravo izgledale tako umirujuće. Imali smo ljevicu, pod vodstvom mladog i novog Zorana Milanovića i desnicu snažno obilježenu ledaershipom tadašnjeg premijera, Ive Sanadera. Hrvatska je bila zemlja sa primirenim nacionalnim netrpeljivostima, bez usijanih ideoloških ratova kojima je glavno obilježje prijetnja (i ne samo prijetnja) nasiljem, a globalni ekonomski slom tek se kuhao preko Atlantika.

Danas je kazati da su stvari dramatične – dramatično ublažavanje.

Šatori, čekić, plinske boce, Kevine jame, nenarodna vlast, lustracija, komunisti, jugofili, Oluja 2, antigej referendumi, “Hrvati i gosti”, “poruke ljubavi” o gaženju i satiranju političke konkurencije, gaženje slobode medija (iz oporbe!), otvorene i poimenične prijetnje šefa HDZ-a intelektualcima, kazališnim intendantima, tvrtkama za istraživanje javnog mnijenja, ruganje s predizbornim sučeljavanjima, najava zakonske zaštite lika, djela i čina (Tuđman, Šušak, Domovinski rat), paktiranje sa zemljama koje šalju vojsku na hrvatske granice i grade novu željeznu zavjesu, najava (zasad ipak tek uvijena) mogućnosti kršenja hrvatskog Ustava pri dodjeli mandata nakon izbora – sve to je dio golog nasilja koje kao politiku promovira HDZ i koji je zbog toga s punim pravom zaslužio nadimak o stranci nikad opasnijih namjera. Upozoravati, stoga, kako bi u nekom novom mandatu HDZ-a mogla (opet) ispariti golema količina državnog novca je poput inzistiranja na spreju protiv komaraca u džungli punoj velikih i gladnih mesoždera.

Pa ipak, ni ta nadolazeća demokratura, s “demokratskim mrakom” kao metaforom za sve prijetnje iz prethodnog pasusa, možda nije najgore što (potencijalno) dolazi. Odnosno, “demokratski mrak” u kombinaciji s još jednom finom recesijom, mogao bi vrlo lako Hrvatsku odvesti u smjeru iz kojeg bi, primjerice, Viktor Orban mogao djelovati poput kolebljivog ljevičara.

Radi se o ekonomiji.

Izraz “dolina suza” sasvim sigurno neće više do izbora izići iz usta niti jednog političara iz tzv. Domoljubne koalicije. Karamarko se jednom izletio, pa ga sad s tim lupaju s lijeva gdje god stignu – i neće sigurno prestati do 8. studenog. No, kad se pažljivije poslušaju ljudi koji će, pobijedi li desnica, krojiti gospodarstvo, malo ostaje sumnje u to da će posegnuti za rezanjem. Kako bi se smanjio deficit i porast javnog duga, je li, nema boljeg lijeka od toga da se “pokrijemo onoliko koliko nam je duga deka”.

Promašenost tog izraza i takve politike u uvjetima ovakve krize je (i) na ovom mjestu već mnogo puta analizirana (primjerice, u ovom “Zaleđu” iz siječnja 2012. ). Uostalom, smanjenje poreza na dohodak i posljedično povećanje plaća građana u ovoj godini se u svim analizama navodi kao jedan od najbitnijih uzroka sve čvršćeg gospodarskog rasta u Hrvatskoj.

Racionalizacija na broju zaposlenih i smanjenju njihovih plaća (prije značajnog i dugotrajnijeg gospodarskog oporavka), pak, vodi u novi krug recesije. U politički nestabilnom i gospodarski izmorenom okruženju novi krug recesije bi mogao, bez pretjerivanja, otvoriti deveti krug pakla. Pogotovo ukoliko na vlasti imamo kliku autoritarnih namjera.

Ono što u ovakvoj podjeli karata posebno brine je stranka koja se upravo nameće kao treća politička snaga i mogući jezičac na vagi između SDP-ovih i HDZ-ovih megakoalicija: Most. Novi je to “hit” domaće medijske i političke scene, koja je u zadnjih nekoliko godina “potrošila” Laburiste, Orah, Nacionalni forum Nikice Gabrića koji unatoč svoj logistici nije ni uspio zaživjeti kao makar marginalno ozbiljna priča, dok je don Ivan Grubišić unatoč velikim riječima spektakularno beskorisno proveo svoj saborski mandat. U jesenskoj sezoni 2015. se “nosi” Most.

Problem s Mostom (s kim god na kraju koalirali) je u tome što su rezovi i štednja napisani na njihovoj političkoj zastavi. A štednja na lokalnoj razini čini ogromnu razliku u odnosu na štednju u državi. Od države, naime, živi mnogo više ljudi nego od lokalne samouprave. Rezanje lokalnih rashoda ne znači u isto vrijeme i značajnije rezanje lokalnih prihoda. Smanjenje plaća i otkazi u državnoj službi, međutim, znače trenutni veliki pad osobne potrošnje u zemlji. Ona dole vuče stopu BDP-a. Pad (ili manji rast BDP-a) vuče i nesigurnije poslovne uvjete za privatni biznis.

Koji, jasno, šiba otkaze i racionalizacije mnogo jednostavnije od državnog sektora. Novi pad osobne potrošnje znači novi pad proračunskih prihoda i novu rundu državne štednje… I spirala se nastavlja, hraneći samu sebe.

U tu, mračnu i crnu rupu upravo zuri Hrvatska. Bilo bi, istina, neke poetske pravde u tome da nas u nju gurne baš taj toliko žuđeni “treći put”. Kaos i represija koji, međutim, u njoj čuče, brzo će zbrisati s lica i ciničan osmijeh.