Dođe nekako doba kad se čaša, jednostavno, prepuni. Kad više ne može držati niti jednu, jedinu kap. Kad je dosta.

I kad je jedini častan izbor dignuti ruke i otići. Do nekih drugih, sretnijih vremena.

Hrvatska nogometna reprezentacija u subotu igra vjerojatno najbitniju utakmicu u dvogodišnjem periodu između dva velika natjecanja. Ista ona reprezentacija koja već 25 godina udara ritam raspoloženju nacije, radi koje se tako ludo slavilo, i tako šokantno tugovalo. Ne tako davno, uopće ne tako davno, svijet kao da je stao u pretposljednjoj minuti na Prateru.

U subotu se igra protiv Bugarske, za neku novu priliku na Euru, a ekipa u kockastim dresovima je, vele, najjača još od one. One iz Francuske. Zvuči pomalo kao neka povijesna uvjetovanost, jer se europsko prvenstvo dogodine igra baš u Francuskoj. Možda je vrijeme za dovršavanje posla iz 1998. godine?

Iskreno – nije me briga.

Isto tako kao što na cijelom webu nema dovoljno prostora da se opišu sve emocije koje su nekad izazivali; od Manchestera 1996., preko onih pedesetak sekundi 1998. godine, ili, da se vratimo u novija vremena, tišine Marakane kad je Olić lani iščeprkao autogol Brazila, isto tako na cijelom webu nema prostora da se dovoljno opiše moja (i, jasno, ne samo moja) osobna ravnodušnost sutrašnjim rezultatom.

Bojkot, nego što.

Dosta smo i trpili. Magareći uporno. Ali, sad, sad je stvarno dosta. Dosta je svih ti sammira, pivarića, čačića i ostalih slučajnih likova u nimalo slučajnom izvoznom biznisu jednog čovjeka, pod pokroviteljom saveza koji je talac jedne stranke. Dosta je bilo emocija za trgovački obrt koji nam prodaju pod patriotizam i koji unovčuju u čvrstoj valuti za blagajnu omiljenog donatora i podržavatelja partije. Dosta je bilo uškopljenih novinarskih priča o nacionalnim interesima dok su na terenu trčkarali novi izlošci maksimirskog mecene. Dosta je bilo i kreatora domoljublja koji zvižde i Zvoni Bobanu kad nije na njihovoj političko-interesnoj liniji.

Dosta je, u krajnjoj liniji, i patriotizma – ako je njegova mjera Zdravko Mamić.

Ako, uostalom, već treba o domoljublju, ne postoji u ovom kontekstu i u ovom trenutku domoljubnijeg poteza od bojkota otete hrvatske reprezentacije. Za svu onu radost i suze, za sve te povijesne noći koje smo zapili, ili oplakali, za svako ježenje kože od huka i trešnje tribina, vrijeme je da se kaže: dosta.

Igrajte. Bez mene, ovaj put. Bez nas.

Bojkot, nego što.

Jednom ćemo se, ne strahujte kolege u bojkotu, u ne tako dalekoj budućnosti, opet naći negdje, u nekom gradu, na nekom stadionu. I moći se pogledati ravno u oči.

Nekad taj jedan, jedini neoboreni pogled vrijedi više nego cijeli svijet.