U jednom trenutku se, doista, činilo da će odustati. Da će zapaljivu, huškačku retoriku, kojom je mobilizirao desnicu i izazvao najdublje ideološke podjele u društvu u (najmanje) posljednjih četvrt stoljeća, zamijeniti makar zasad šupljikavom pričom o projektima, programu od kojeg nam je pokazao samo naslovnicu, te egzodusom cvijeća nacije u zemlje EU.

Činilo se da je postalo jasno, nakon nereda na Markovom trgu krajem svibnja koji su uznemirili Hrvatsku, da bi mogao shvatiti da mu se daljnja radikalizacija i priča o braniteljima i poštivanju zakona obija o glavu.

Uostalom, anketne brojke su pokazale upravo to – Karamarku i HDZ-u je dolijevanje ulja na vatru, uz još nekoliko pozitivnih gospodarskih trendova, gotovo potpuno posušilo anketnu prednost i uvelo ih u turbulentno i nikad neizvjesnije predizborje.

Logika je jasna, i činilo se da ju Tomislav Karamarko, s mukom, počinje prihvaćati – zaokret prema gospodarstvu, odnosno političkom centru i onom malom dijelu još neopredijeljenih birača, koji će na kraju vjerojatno presuditi o tome tko će dobiti najviše glasova.

Karamarko je, međutim, odlučio ostati uz militarizam. Osim birača i simpatizera njegove stranke, vrijeme je da se zabrinemo i svi ostali.

Kako se bliže izbori, jasno je da će dvije suprostavljene strane jedna o drugoj govoriti sve najgore. I da će, eventualnu pobjedu svojih demokratskih takmaca prikazivati crnim, katastrofičnim tonovima.

Tu nije ništa sporno, radi se o metodi demokratske borbe u kojoj tek trebaš pripaziti da ne pretjeraš i svoje teze učiniš karikaturalnima, pa tako i manje uvjerljivima (na primjer, kad bi se reklo da je HDZ kriv što je Hrvatska bila u dubokoj ekonomskoj krizi 2009. godine, to bi bilo karikaturalno prešućivanje istine o svjetskoj gospodarskoj krizi).

Međutim, predsjednik HDZ-a je odlučio stisnuti gas do kraja, makar se čini da se pred njim pomalja zid.

Kao da nije dovoljno što je ostao uz tezu o tome da je Hrvatskoj potreban drugi Domovinski rat, samo sad za gospodarski oporavak (koji je, ne može to više nitko zanijekati, ove godine definitivno krenuo – i ubrzava), Karamarko je izrekao rečenicu koja ne samo da je znak opasnih namjera, već je i poklič za kojim bi mogle uslijediti vrlo, vrlo opasne posljedice.

Naime, na prvoj klauzuri HDZ-a, u Slavonskom Brodu, ovog tjedna je šef najjače oporbene stranke zavapio: “Ne daj Bože da oni opet osvoje izbore, Hrvatska je gotova”. Ovdje valja postaviti pitanje kakvu reakciju takva izjava može izazvati kod ljudi koji su već solidno radikalizirani svim tim suludim, višegodišnjim pričama o ugrozi, jugofilima i crvenima, o “plesu i pjesmi u Beogradu”?

Kojima se, iz usta čelnika stranke koja je iz desnog centra 2011. godine pobjegla prema ultradesnom teritoriju, već godinama tvrdi kako ekipa na vlasti ne voli ovu zemlju i kako je čak možda i namjerno gospodarski uništava? Što bi oni trebali napraviti da Hrvatska ne bude gotova, ako već ubacivanje listića u biračke kutije ne bude dovoljno?

Odnosno, postoji li izjava u hrvatskoj mirnodopskoj političkoj povijesti koja je, više od ove, zvučala poput škljocanja vatrenog oružja?

Karamarko je, nema sumnje, nervozan zbog anketa. Nervozan je, u to ima još manje sumnje, i zbog hapšenja, te ozbiljnosti optužbi protiv ljudi koje se povezuje s HDZ-om, poput Zdravka Mamića. To mu, međutim, ni malo ne daje za pravo da na usijane glave nalijeva benzin i da jednu esencijalnu i najnormalniju demokratsku tekovinu, poput priznavanja poraza na izborima čini sve manje spojivom s vlastitim likom i djelom.

A ako se opasne namjere pretvore u opasne posljedice, za posipanje pepelom bit će prekasno.