Ne treba kod kuće imati diplomu iz psihologije za jedan vrlo jednostavan zaključak: nervoza se, naime, sve više približava panici. To je onaj osjećaj koji dobro poznaju svi koji prate nogomet; kad momčad koja dominira terenom i uvjerljivo vodi primi slučajan gol. Samo oni prekaljeniji u tim trenucima “stanu na loptu” i posao mirno privedu kraju. U HDZ-u, bar zasad, nema onih koji bi bili u stanju bez suviše nerviranja privesti posao kraju i “dovršiti” Kukuriku koaliciju na izborima.

Hrvatska je u jednoj stvari gotovo sigurno svjetski raritet – nije poznato da postoji ijedna zemlja u kojoj neka opozicijska stranka, poput HDZ-a u Hrvatskoj, ima toliki utjecaj na medije. Za dokazivanje ove teze ne treba poseban doktorat, dovoljno je svakog tjedna malo prolistati ili pogledati glavne medije u zemlji; primjerice kako su gospodarske brojke konačno u kakvoj-takvoj pozitivi, otkrivaju se dotad zanemarene statističke kategorije, a imali smo i prvi pamflet usmjeren osobno na šefa Državnog zavoda za statistiku (temeljen, pritom, na potpunoj laži o tome da je DZS prikrivao podatke o sezonskom rastu BDP-a). No, glavni mediji ipak nisu i neće biti nositelji prljave kampanje u korist HDZ-a (nefer odnos prema činjenicama je druga priča), a stiče se dojam i da kako se pritisak s Trga žrtava fašizma pojačava, stvara sve šira i glasnija fronta novinara koji bi se ipak bavili onim, kako se zove, novinarstvom i da bi “motrištarska” čizma na kraju mogla HDZ-u donijeti, uz koristi i vrlo solidan naramak problema.

Oštrica medijskog djelovanja u korist HDZ-a ipak se uglavnom, i sve više, usmjerava kroz portal direktno.hr. Ljudi koji surađuju s tim portalom, kojeg je pokrenuo Miljenko Manjkas, sada glavni savjetnik za medije Tomislava Karamarka već neko vrijeme prate i potajno snimaju vladajuće političare, a sad su krenuli i na novinare koji im nisu po volji. Ova obavještajno-propagandna akcija nije, jasno, jedina koju poduzimaju – mjesecima se već tamo, u suradnji i s “Bujicom”, desničarskim trash-showom notornog Velimira Bujanca, objavljuju najniže (često i nepotpisane) difamacije onih koji nisu na liniji Stranke. Stvari često primaju i oblik slabo uvijene prijetnje, primjerice, za Manolića je nakon “Nacionala”, Marko Jurič napisao da je, prepričavši što je ovaj izjavio o Udbi i Karamarku, “ostao živ do daljnjega”.

Kako se dan izbora bude bližio, za vjerovati je da će prljavština i prijetnje dobijati sve širi kontekst i direktniji oblik.

Demokratura koja se valja, međutim, ne ocrtava se samo u idejama iz Karamarkovog “anitkomunističkog manifesta”, niti u sve stisnutijoj medijsko-obavještajnoj šaci. Ponašanje ključnih ljudi HDZ-a posljednjih mjeseci daje prilično vjernu sliku onoga što možemo očekivati ukoliko (ipak) na kraju pobjede na izborima – a to je prezir prema javnosti, jedno od definirajućih obilježja režima sumnjive demokratske legitimacije.

Pobijedi li HDZ, teško je vjerovati da medije, a time i cijelu javnost (uključivo i stranku), čeka išta drugo od ignoriranja, prezira i pritiska. Izgubi li, pak, za nadati se je da će u toj stranci prevladati oni koji će se pomiriti činjenicom da se birače u vlastitoj zemlji treba pridobiti, a ne pokoriti. I da u toj igri postoje neka pravila.

Hoće li HDZ u sebi naći snage da se transformira u doista demokratsku stranku je neopisivo bitno pitanje, gotovo jednako važno kao i ono na koje ćemo odgovor dobiti u biračkim kutijama na narednim izborima. Jer, ni HDZ, ni Hrvatska nemaju pred sobom još nekoliko desetljeća koja se mogu izgubiti u duhovnim revolucijama, maršalskim uniformama, ili, naposlijetku, neuvjerljivim Vladama kojima je najveća prednost opozicija nesumnjivo opasnih namjera.