Nervoza u HDZ-u: Indirektne prijetnje i direktna šutnja nove demokrature

Zaleđe Jasmina Klarića

Jasmin Klarić

Stožer HDZ-a / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Stožer HDZ-a / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Pobijedi li HDZ, teško je vjerovati da medije, a time i cijelu javnost (uključivo i stranku), čeka išta drugo od ignoriranja, prezira i pritiska. Izgubi li, pak, za nadati se je da će u toj stranci prevladati oni koji će se pomiriti činjenicom da se birače u vlastitoj zemlji treba pridobiti, a ne pokoriti. I da u toj igri postoje neka pravila



Ne treba kod kuće imati diplomu iz psihologije za jedan vrlo jednostavan zaključak: nervoza se, naime, sve više približava panici. To je onaj osjećaj koji dobro poznaju svi koji prate nogomet; kad momčad koja dominira terenom i uvjerljivo vodi primi slučajan gol. Samo oni prekaljeniji u tim trenucima “stanu na loptu” i posao mirno privedu kraju. U HDZ-u, bar zasad, nema onih koji bi bili u stanju bez suviše nerviranja privesti posao kraju i “dovršiti” Kukuriku koaliciju na izborima.


Vidi se to, što bi rekao Milanović, “iz svake grimase”, odnosno iz svakog (sve rjeđeg) javnog nastupa HDZ-ovih ljudi. Izbori se bliže, a ta stranka je u defanzivi i prednosti koja se još do prije dva mjeseca činila teško dostižnom lagano se topi. Iako je HDZ još uvijek, ako gledamo brojke, “bolja opklada”, stvari postaju sve kompliciranije. A četiri postotna boda njihove prednosti pred koalicijom lijevog centra mogu se gledati i kroz brojku sedam; toliko je naime postotnih bodova prednosti imao SDP u lipnju prije točno osam godina. I te 2007. godine ipak izgubio izbore.No, koliko god neizvjesnost postajala sve očitija iz svake ankete, iz svakog poteza Tomislava Karamarka, koji se od sad već čuvenog Manolićevog interviewa Nacionalu i priče o Udbi u potpunosti samoisključio iz javnosti, jedna stvar je jednako – izvjesna. Ovo će biti najprljavija kampanja u povijesti hrvatske demokracije.

Hrvatska je u jednoj stvari gotovo sigurno svjetski raritet – nije poznato da postoji ijedna zemlja u kojoj neka opozicijska stranka, poput HDZ-a u Hrvatskoj, ima toliki utjecaj na medije. Za dokazivanje ove teze ne treba poseban doktorat, dovoljno je svakog tjedna malo prolistati ili pogledati glavne medije u zemlji; primjerice kako su gospodarske brojke konačno u kakvoj-takvoj pozitivi, otkrivaju se dotad zanemarene statističke kategorije, a imali smo i prvi pamflet usmjeren osobno na šefa Državnog zavoda za statistiku (temeljen, pritom, na potpunoj laži o tome da je DZS prikrivao podatke o sezonskom rastu BDP-a). No, glavni mediji ipak nisu i neće biti nositelji prljave kampanje u korist HDZ-a (nefer odnos prema činjenicama je druga priča), a stiče se dojam i da kako se pritisak s Trga žrtava fašizma pojačava, stvara sve šira i glasnija fronta novinara koji bi se ipak bavili onim, kako se zove, novinarstvom i da bi “motrištarska” čizma na kraju mogla HDZ-u donijeti, uz koristi i vrlo solidan naramak problema.


Oštrica medijskog djelovanja u korist HDZ-a ipak se uglavnom, i sve više, usmjerava kroz portal direktno.hr. Ljudi koji surađuju s tim portalom, kojeg je pokrenuo Miljenko Manjkas, sada glavni savjetnik za medije Tomislava Karamarka već neko vrijeme prate i potajno snimaju vladajuće političare, a sad su krenuli i na novinare koji im nisu po volji. Ova obavještajno-propagandna akcija nije, jasno, jedina koju poduzimaju – mjesecima se već tamo, u suradnji i s “Bujicom”, desničarskim trash-showom notornog Velimira Bujanca, objavljuju najniže (često i nepotpisane) difamacije onih koji nisu na liniji Stranke. Stvari često primaju i oblik slabo uvijene prijetnje, primjerice, za Manolića je nakon “Nacionala”, Marko Jurič napisao da je, prepričavši što je ovaj izjavio o Udbi i Karamarku, “ostao živ do daljnjega”.




Kako se dan izbora bude bližio, za vjerovati je da će prljavština i prijetnje dobijati sve širi kontekst i direktniji oblik.


Demokratura koja se valja, međutim, ne ocrtava se samo u idejama iz Karamarkovog “anitkomunističkog manifesta”, niti u sve stisnutijoj medijsko-obavještajnoj šaci. Ponašanje ključnih ljudi HDZ-a posljednjih mjeseci daje prilično vjernu sliku onoga što možemo očekivati ukoliko (ipak) na kraju pobjede na izborima – a to je prezir prema javnosti, jedno od definirajućih obilježja režima sumnjive demokratske legitimacije.


Karamarkovo izbjegavanje Milanovića već je opjevano. Iz HDZ-a uporno poručuju da će se ova dva političara sučeliti u kampanji, no za to u stvarnosti – ukoliko HDZ ne ode u veći anketni minus – ima jednako šansi kao i za ostvarenje Karamarkovog obećanja iz 2012. godine, kad je, u kampanji za šefa stranke, kazao da će organizirati unutarstranačke izbore po načelu jedan čovjek – jedan glas. Sučeljavanja neće biti, ili će ga iz HDZ-a nastojati razvodniti zahtjevima da se sučele čelnici desetak stranaka koji idu na izbore. Podsjetimo, samo jednom su se u Hrvatskoj u kampanji za parlamentarne izbore direktno sučelili šefovi dviju najjačih stranaka – Ivica Račan i Ivo Sanader 2003. godine. Sve ostalo je bila uvreda za demokraciju.No, osim Karamarka, koji je, valja ponoviti, posljednjih dana u javnosti manje nego Komunistička partija Jugoslavije dok je bila u ilegali, sve je manje otvorenih javnih istupa i ostalih HDZ-ovaca, a maksimum koji se od njih dobije je izjava uz pokoje pitanje pored (prometne) ceste na Trgu žrtava fašizma. Izbjegavanje javnosti je, pritom, već jasna matrica vladanja Kolinde Grabar-Kitarović, koja će prije, jasno u svečanoj uniformi Hrvatske vojske, obići Međunarodnu svemirsku stanicu, nego se usuditi odgovarati na novinarska pitanja. No, u stranci im svejedno raste broj onih koji se pitaju kako je moguće da se Zoran Milanović odjednom uspio transformirati iz “neuspješnog premijera” u “garanta stabilnosti”.

Pobijedi li HDZ, teško je vjerovati da medije, a time i cijelu javnost (uključivo i stranku), čeka išta drugo od ignoriranja, prezira i pritiska. Izgubi li, pak, za nadati se je da će u toj stranci prevladati oni koji će se pomiriti činjenicom da se birače u vlastitoj zemlji treba pridobiti, a ne pokoriti. I da u toj igri postoje neka pravila.


Hoće li HDZ u sebi naći snage da se transformira u doista demokratsku stranku je neopisivo bitno pitanje, gotovo jednako važno kao i ono na koje ćemo odgovor dobiti u biračkim kutijama na narednim izborima. Jer, ni HDZ, ni Hrvatska nemaju pred sobom još nekoliko desetljeća koja se mogu izgubiti u duhovnim revolucijama, maršalskim uniformama, ili, naposlijetku, neuvjerljivim Vladama kojima je najveća prednost opozicija nesumnjivo opasnih namjera.


više vijesti