Tomislav Karamarko neće se usuditi izići na predizborno sučeljavanje sa Zoranom Milanovićem. Tu odvratnu, nedemokratsku praksu koju gaje lideri njegove stranke, HDZ-a, da izbjegavaju sučeljavanja s političkim protivnicima očito se bojeći vlastite inferiornosti, nastavit će i aktualni šef HDZ-a. Uostalom, Karamarko se prije tri godine nije usudio pojaviti ni na sučeljavanju s protukandidatima iz vlastite stranke, pa mu to neće biti prvi politički bijeg.

Ova procjena nije temeljena na insajderskim informacijama iz HDZ-a. Jednostavno se radi o iščitavanju dosadašnje prakse i posljednjeg, već čuvenog Karamarkovog prijetećeg istupa u posljednjem broju “Globusa”. U tom tekstu Karamarko opasno najavljuje potkopavanje samih osnova demokracije u ovoj zemlji, a nekim ljudima (Žarku Puhovskom), prijeti čak i poimenice.

Uz to, međutim, predsjednik HDZ-a se otkriva kao čovjek koji, jednostavno, skoro ništa ne zna. Kao čovjek koji je, a po struci je povjesničar!, pobrkao pojmove, zaboravio događaje, pomiješao institucije i njihove ovlasti. Zastrašujuća razina neinformiranosti na desetak kartica, koja bi, cinično se da zaključiti, baš i mogla od Karamarka napraviti idealnog lidera za zastrašujuće loše informiranu zemlju.

No, uz to, signalizirati i stotine crvenih zastavica u izborni stožer njegove stranke; ovakav Karamako ne smije na sučeljavanje sa Zoranom Milanovićem, koji bi ga, poentirajući na pučkoškolskom neznanju predsjednika HDZ-a, jednostavno, i vjerojatno ritualno – pojeo.

Počnimo od najbanalnijeg primjera; “crvenih vragova”, kako je, tvrdi povjesničar Karamarko, Franjo Tuđman nazivao SDP-ovce i one koji su se provukli zahvaljujući njegovoj politici pomirbe. Možda je cijenjeni aktualni predsjednik “stožerne stranke hrvatskog naroda” sa svojim idolom nekad gledao nogometne utakmice, ali oni “crveni vragovi”, u crvenim dresovima, na koje je možda mislio Tuđman, nisu bili komunisti, već nogometni reprezentativci Belgije.

Šalu na stranu (makar je teško ostati ozbiljan), u jednom od svojih ključnih autoritranih govora, Tuđman se (bilo je to nakon demontracija za Radio 101, kojeg je Franjina kamarila nakanila ugasiti jer im je na živce išao nepostrojeni medijski glas u glavnom gradu svih Hrvata) doista dotakao raznobojnih vragova. Ali, avaj, ne i crvenih.

Riječ ima Franjo T.: “Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske neovisnosti, ne samo crnim, nego i zelenim i žutim vragovima. Nećemo dopustiti onim kojim se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego se prodaju za Judine škude, kao i što se sami hvale dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovjedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija”.

Dakle, Tuđmana su u neumornoj bitci za samostalnost i protiv propovjednika ideja (ogavnih – op.a.) o ljudskim pravima i slobodama medija doista spopadali raznobojni vragovi. Ali, ne i crveni. Oni su, izgleda, čuvali snagu za Karamarka.

Koji se, međutim, možda i zbog teške i permanentne bitke s malim đavlima, pogubio i u još jednoj, čak dosta poznatoj povijesnoj činjenici. Šef HDZ-a, naime, se iščuđava i grozi fakta da SDP nikad nije osudio totalitarizam iz vremena Saveza komunista.

Pa onda iz te (pogrešne) premise gradi tezu o nepostojećoj socijaldemokraciji, a ustvari komunizmu pod “prozirnim plaštom europskih demokrata”. Koliko god bilo zabavno zamišljati Karamarka kako viri kroz “prozirni plašt” koji su na sebe nabacili, recimo, Gordan Maras, ili Nenad Stazić, valja ipak prekinuti party. Proklete činjenice. Koje kazuju da je SDP pri svom nastanku, na svojoj Prvoj konvenciji prije četvrt stoljeća, donio deklaraciju kojom se, uz ispriku građanima, ograđuje od komunističkog totalitarizma. Ali, kako bi taj detaljić znao jedan povjesničar i političar?

No, nema povjesničar na čelu HDZ-a problema samo sa prošlim vremenima. I sadašnja su, čini se, nekako presložena da bi ih se dalo laku ukalupiti u sliku Hrvatske koja bi nam uskoro svima mogla postati obaveznim gradivom. Recimo, ta vražja Europska unija. Pa tu ima sto čuda koja se slično zovu: te Europska komisija, te Europski parlament, te Vijeće Europske unije, te Vijeće Europe (koje, nevjerojatno, nema nikakve veze s EU), te vijeće ministara, te Bruxelles, te Strasborug… a sve ovo je tek početak. I kako onda očekivati od jednog političara u 28. članici EU, da zapamti da rezoluciju o osudi totalitarizama nije donijela Europska komisija, nego Europski parlament?! (hint za Središnjicu, da ne surfaju previše: EK je ono gdje sjedi Mimica, a EP ono gdje je Ruža)

U ognjici svoje ambicije da vrati Josipa Broza Tita u središte izborne kampanje, te da Hrvatsku, nakon očekivane pobjede, natjera da  “počene živjeti temeljito promjenu opće društvene kllime, cijelog društvenog sustava” Karamarko se malo pogubio i u vrletima međunarodnog pravosuđa.

Pa se pita zašto se zapovjedna odgovornost, obzirom, na Ustavni zakon o suradnji s Haškim tribunalom, ne primjenjuje na Tita i poslijeratne zločine. Možda zato što je Haški sud, po svom Stautu nadležan za zločine počinjenje nakon 1991. godine? Dakle, 11 godina nakon smrti JBT-a.

Ako Tomislav K. nema neka saznanja o zagrobnim aktivnostima Maršala (što ne bi trebalo olako isključiti; ne djelovanja, već saznanja) onda bi se teško Statut ICTY-a mogao protegnuti nekoliko desetljeća unatrag. A ukoliko Karamarko misli da bi na osnovu međunarodnih pravila (o zapovjednoj odgovornosti) uspostavljenih devedesetih godina trebalo suditi političke vođe iz Drugog svjetskog rata, slobodno neka predloži tako nešto, recimo, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Sjedinjenim američkim državama.

Uglavnom, Karamarko opasnih namjera neće se usuditi izići na megdan Milanoviću, to je oklada gotovo jednako sigurna kao i ona da u kampanji neće obznaniti nikakav konkretniji gospodarski program HDZ-a.

Taj i takav Karamarko, u raskoraku sa činjenicama i poviješću, čelnik stranke koja ljubav prema domovini uzdiže na pijedestal glavne građanske vrline (iako bi tamo trebalo stajati poštivanje zakona i plaćanje poreza, kao i odšteta po sudskim presudama), mogao bi, glede i unatoč, doći na vlast i krenuti u svoj opasni društveni eksperiment preoblikovanja svijesti nacije.