Hoće li hrvatski vojnici i teško naoružanje doista defilirati Ulicom Hrvatske bratske zajednice u Zagrebu na 20. obljetnicu vojne pobjede kojom je, zapravo, završena bitka za samostalnost (zaokružena nešto kasnije mirnom reintegracijom Podunavlja), nije od nekog presudnog značenja. Niti će eventualna vojna parada u Zagrebu uljepšati život građanima, niti pojačati povijesni značaj oslobađanja teritorija, a bogme, neće ni ubrzati besramno spore sudske i istražne procese za zločine nad srpskim civilnim žrtvama koji su se dogodili nakon te akcije.

Priča o vojnoj paradi za 20 godina “Oluje”, međutim, svejedno je – bez obzira na njen krajnji ishod – iznimno važna za priču o Hrvatskoj danas. Jer se kroz nju nevjerojatno bistro prelamaju politički odnosi u ovoj zemlji, inače često izvanredno zamućeni medijskim manevrima političara i, još više, političkim manverima medija.

Podsjetimo; nakon sjednice Vijeća za obranu s predsjednicom Republike dogovorena je vojna parada u Zagrebu, o čemu su javno svjedočili i ministar obrane i predsjednik Sabora i premijer. Naknadno, nakon javnog protivljenja paradi od strane Tomislava Karamarka, rezrerve je počela iskazivati i predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović, no svejedno se, javno, hvalila kako je ideja o paradi – njena. No, kako je Karmarko bivao sve uporniji, tako se topio i entuzijazam s Pantovčaka, pa je posljednji prijedlog predsjednice da se parada održi dogodine, na okruglu 21. obljetnicu.

No, dobro, da je predsjednica pupčano povezana s HDZ-om i nije neka novost. Dvije stvari, međutim, koje se vide kroz priču o paradi inače znaju izmaknuti pažnji, a radi se o upravo definirajućim slikama hrvatske države, društva i politike danas, nekoliko mjeseci pred parlamentarne izbore na kojima bi se (lako) mogao dogoditi povratak HDZ na vlast (samo usput – stranka, a i javnost, još čekaju pravomoćnu presudu za Fimi mediju).

Prvo, sva desnica, od tobožne nezavisnih političkih analitičara, pa do bizarno propagandističkih “news” portala, žestoko je protiv vojne parade za obljetnicu “Oluje” i najava o tome da bi predsjednica mogla, koristeći svoje ustavne ovlasti, zapovijediti da se parada ne održi, izaziva u tim krugovima veliko odobravanje. Najbizarnije desne udruge, čak, svečani izlazak Hrvatske vojske na ulice (bez odobrenja predsjednice) povodom slamanja srpske pobune ocjenjuju – državnim udarom!

Na ovom mjestu je ključno upotrijebiti samo malo mašte. Doista, ne treba puno: kako bi izgledala hrvatska država, hrvatski medij, hrvatska politika i, naposlijetku ono najvažnije, hrvatske ulice – da je predsjednik s političkog lijevog centra zaprijetio da će osobnom naredbom zabraniti vojnu paradu za 20. obljetnicu “Oluje”?

Da je ovaj tekst pjesma, sad bi dobro došlo desetak sekundi tišine.

Nema, doista, potrebe za nekom pretjeranom maštovitošću, dosta je prisjetiti se najtežih i najgorih optužbi na račun Mesića i Josipovića. I pomnožiti ih (barem) s deset.Druga stvar koja na priči o paradi efikasno ogoljuje sliku današnje Hrvatske je ona o – ovlastima i Ustavu. Naime, mag šeksolija, Vladimir Šeks glavom i bradom, već je na početku svog savjetničkog mandata na Pantovčaku pokazao da nije tek prinova, nego pojačanje. Friški savjetnik za ustavna i pravna pitanja tako je lakonski objasnio da Ustav RH, članak 100., jasno govori kako je predsjednik vrhovni zapovjednik oružanih snaga RH. Nije valjda da je nekakav Zakon o obrani (članak 58.) koji propisuje da o korištenju Oružanih snaga odlučuje Vlada ili ministar obrane nadređen Ustavu?! Ili da je bitno što su dosad sve naredbe o korištenju vojske u mirnodopskom razdoblju (uključujući i onu za desetu obljetnicu Oluje) donosili isključivo – ministri obrane.

No, Vladimir Šeks i novopečeni apologeti direktne primjene Ustava ovdje su ipak zagazli u vrlo duboko zaleđe. Ovo bi čak i pomoćni sudac u HNL-u mahao kao ofsajd napadaču “Dinama”.Valja otići samo pet ustavnih članaka unatrag. U članku 95., naime, veli se sljedeće: “Predsjednik Republike bira se većinom svih birača koji su glasovali. Ako ni jedan od kandidata ne dobije takvu većinu, izbor se ponavlja nakon 14 dana”. Kolinda Grabar-Kitarović je u drugom krugu izbora za predsjednika Republike dobila 49,37 posto glasova (ovu zakonodavnu rupetinu je Državno izborno povjerenstvo pokušalo zakrpati nevjerojatnim manevrom – u prvom krugu izbora je priznavalo nevažeće listiće u ukupnom rezultatu, a u drugom nije).

Naravno da su svi razumni prihvatili tada objašnjenje o tome da se izbor predsjednika države razrađuje zakonom i da je, iako u Ustavu izričito piše drugačije, u drugom krugu jednostavno pobjednik onaj koji dobije više glasova. Ali, gle čuda, kad se spustimo pet članaka niže, direktna primjena Ustava postaje neupitnom dogmom.

A, ako ćemo pravo, jedno i drugo ne ide. Odnosno, ako je Grabar-Kitarović vrhovna zapovjednica i u ratu i u miru, onda, potpuno istom logikom, ne može biti i izabrana predsjednica RH. Jednostavno nije pobijedila na izborima na način koji propisuje Ustav.

Ili, još jasnije; Hrvatska nije toliko slučajna država i njeni propisi nisu toliko neprecizni, koliko je nevjerojatna volja za njihovim pristranim tumačenjima. Hrvatska je slučajna država baš zato jer to njenoj desnici odgovara.

Kad se čovjek pomiri s tim – da je natezanje države onako kako to “državotvnornoj” opciji odgovara neopisivo važnije od države same, onda neke stvari postanu jednostavno kristalno jasne.Primjerice, kako je moguće da se želja za vojnom paradom na obljetnicu pobjede u ratu za nezavisnost doživljava kao manjak patriotizma. Ili, da je autentični vukovarski heroj i zatočenik srpskog logora već mjesecima najveći izdajnik braniteljske stvari.

No, može to, ne bojte se, otići i još dalje. Čekajte samo ako se Ante Gotovina usudi izreći koju rečenicu o tome da vojna parada u Zagrebu i nije tako loša stvar…