Reći da se radi o solidno nebitnoj stvari bilo bi  pretjerivanje. Izmjena izgleda registarskih tablica je ozbiljno nebitna stvar, koja na svakodnevni život građana ima utjecaja otprilike kao promjena redoslijeda emitiranja na četvrtom programu državne televizije (u kućanstvu koje ima kabelsku TV s još stotinjak kanala).

Dakle, ne samo da se ne radi o novom trošku, jer stare tablice i dalje vrijede, ne samo da se radi o usklađivanju s EU izgledom registarskih tablica vozila, nego je još i svaki od 128 gradova u Hrvatskoj (nema toliko urbanizirane zemlje na svijetu i okolici) ima svoju kraticu, tako da se čak ni krajnji kampanilizam ne bi trebao osjetiti ugroženim. Na papiru, barem.

U stvarnosti, problem je abeceda. Izdajnička stvar ima tek 30 znakova, dakle višestruko je siromašnija od broja gradova i jasno je da se neke kombinacije ukorijenjenjene u nacionalnoj svijesti od stoljeća sedmog (na trvdoj stini) – ponavljaju. Recimo, Dugo Selo i Donja Stubica. Pa je potonjima umjesto DS, suđeno DO. A gradonačelnik Donje Stubice u pravedničkom gnjevu reži kako takava kratica asocira na Doboj. Strava , užas i Republika Srpska. Ima i još nezadovoljnika namijenjenim im kraticama, ali svi oni mogu predložiti nove ovih dana i prijedlozi će, ne budu li se preklapali s postojećima – biti usvojeni.

Dakle, cijela priča je zapravo nebitna i nezadovoljstvo koje se prolilo zadnjih dana zbog zauzetih „prirodnih i povijesnih“ kratica brzo će splasnuti. Međutim, kao slika za mnogo bitniju stvar, priča sa registarskim tablicama je neprocjenjivo iskustvo.

Naime, prilično je jasno već jako dugo vremena da je teritorijalni ustroj ove zemlje neracionalan. Osim 128 gradova u ovom urbanom raju, imamo još i 428 općina i 21 županiju (20 plus Grad Zagreb). Svaka od tih teritorijalnih cjelina ima i svoju administraciju, a većina njih nema prihode dovoljne da pokriju samo trošak hladnog pogona, kamoli da još pružaju neke usluge građanima.  U javnosti se cijela ta ekipa uglavnom naziva pogrdnim imenom  „uhljebi“, a stiče se dojam da bi birači s velikim hukom oduševljenja pozdravili oštro smanjenje broja teritorijalnih jedinica na svim razinama.

Ono što se u tom dojmu kojeg mediji već intenzivno stvaraju barem dvije godine zaboravlja jest samo jedna mala sitnica. Da, birači bi s oduševljenom pozdravili smanjenje broja jedinica lokalne samouprave. Pod jednim sitnim uvjetom: da se ne dira njihova općina/grad/županija.

Zamislite; kad je jedna redikulouzno nebitna stvar, poput kratice na registarskoj pločici vozila nekoliko dana bila velika nacionalna tema, što će se dogoditi u situaciji kad vlast odluči, recimo, polovicu gradova degradirati u općine. Ili, još gore, ako neki grad izgubi svoj status, a susjedni ga zadrži? Što će se dogoditi kad se dva susjedna sela spoje u jednu zajedničku općinu, a jasno da se oba sela (koja god bila) međusobno mrze od pamtivjeka?

Što će se dogoditi ako, recimo, netko pomisli spojiti Split i Zadar u jednu županiju, pa im pridoda Dubrovnik, ako malo Međimurje izgubi status županije unatoč povijesnom naslijeđu, ako netko pomisli spojiti Istru i Rijeku u jednu veću, racionalniju regionalnu cjelinu?

Riječ „revolucija“ u ovom kontekstu uopće ne zvuči kao preveliko preterivanje.

Nemoguće je, to bi valjda trebalo biti svima jasno, napraviti teritorijalni preraspodjelu, a da se ne razbjesni dobar dio države. To znaju i eksperti iz Europske komisije koji su ovih dana u razgovoru s Vladom predložili da se jedinicama lokalne samouprave ponudi čak i mito, pardon „financijska stimulacija“ za njihovo spajanje.

Stoga je dojam koji se, eto već barem dvije godine, stvara u javnosti kako je teritorijalni preustroj nužan i na dohvat ruke, samo ju mlitava vlast ne želi ispružiti potpuno pogrešan. Ne postoji stvar koju je teže progurati od ove u hrvatskoj javnosti. Masovni otkazi? Može, ako su i susjedi jednako pogođeni.

Ali, krojenje tablica, pardon, granica, ne.  Već su u pričuvi deklaracije, referendumi, građanski neposlusi, šatori, vrištanje oporbe (bilo koje), apeli Strasbourgu, Bruxellesu, Washingtonu, Mjesecu…

Naravno, broj jedinica lokalne samouprave mora se smanjiti. Samo, molim, jednom kad do toga dođe (pitaj Boga kad), da svi ovi koji reformu zazivaju kao nužnu još jučer, ne zavijaju preglasno bude li pričepljen njihov dio Svemira.

A zavijat će, nema sumnje. Do Strasbourga, Bruxellesa, Washingtona, Mjeseca…