Mandat (prvi?) Vlade Zorana Milanovića moći će se pamtiti po mnogo upečatljivih stvari na svim stranama političkog i društvenog spektra: od već čuvene drčnosti (politički korektan izraz) premijera, koji će u obračunima s političkim protivnicima ići uglavnom bez rukavica i bez pretjeranog zamaranja granicama dobrog ukusa, preko mučenja oko kraja pada BDP-a, pa do gotovo revolucionarnog HDZ-ovog uličnog pokreta s fokusima u Vukovaru i šatoru, koji su napravili da napori Ive Sanadera i splitska Riva 2001. godine izgledaju pomalo amaterski.

Stotinjak tisuća ljudi na davnom i samo jednodnevnom prosvjedu protiv optužnica za “naše generale” ipak, obzirom na logističke izazove, u odnosu na vukovarsku kontraćiriličnu revoluciju i tabor na Savskoj 66 izgledaju pomalo kao crno-bijeli fanzin u odnosu na bogato ilustrirani časopis u ful koloru.

Milanovićev (prvi?) mandat, međutim, teško da će izroditi pamtljiviju sliku od kritika koje su radu njegove Vlade lijepili opozicija i mediji. Ne, jasno, onih koje su utemeljene – ima ih podosta, dosta je pogledati samo obećanja ministara s početka mandata i ostvareno u međuvremenu, osluhnuti, primjerice, buku teških strojeva koje javno financiranim radovima izvlače zemlju iz recesije i energetski obnavljaju zgrade po Hrvatskoj. Najpamtljivija će, međutim, biti ona vrst kritika koje je najlakše opisati nediplomatskim terminom – spektakularne gluposti.

Naravno, u tu kategoriju spadaju i bizarne političke ocjene iz HDZ-a o “onima koji nisu željeli Hrvatsku”, Jugoslavenima i komunistima na vlasti, ali još više i Karamarkova ocjena o “Vladi koja je gospodarski upropastila Hrvatsku”. Dakle, za ekonomski pad ekipu Zorana Milanovića optužuje čovjek koji je od početka (globalne) ekonomske krize sjedio u vladama koje su vodili Ivo Sanader i Jadranka Kosor. Spektakularno, doista.

Međutim, ni te, nazovimo ih, opće spektakularne gluposti nisu ono što će ostati u memoriji kad ove četiri (prve?) Milanovićeve godine prekriju ruzmarin, snjegovi i šaš. Mnogo snažniji dojam ostavit će kritike koje nisu bile tek politikantska brljanja parlamentarne konkurencije, već one koje su u svojim jedrima imale snažan medijski vjetar.

Za ilustraciju takvog “materijala” dosta se prisjetiti sintagme “Mrsićevi robovi”, kojom je kršteno porinuće ideje o radu bez zasnivanja radnog odnosa uz naknadu od 1600 kuna. Bizarne kritike te mjere nije nimalo uspjela obeshrabriti činjenica da je ista već postojala i za vrijeme ranije vlasti, te da je sad samo proširena na još neka zanimanja, ili “detalj” o tome da je često mladima diskvalificirajući problem na natječajima za posao bio izostanak ikakvog radnog staža. Mjera se kasnije pokazala toliko uspješnom da su, kad je u jednom trenutku prošle godine ponestalo novca za njeno provođenje, na istog ministra Mrsića zbog toga opću hajku digli upravo oni koji su ga najviše napadali zbog – “robova”.

Ni sad, u posljednjoj godini (prvog?) mandata Kukuriku Vlade, ne nedostaje sličnih primjera na koje ćemo se u vrlo bliskoj budućnosti osvrtati s osmijehom i nevjericom, kao i na priču o robovlasnicima iz ministarstva rada.

Recimo, bušenje Jadrana.

Teško je, zapravo, dokučiti koji je vrag svima onima koji posljednjih tjedana prijete i jauču zbog izglednog istraživanja hrvatskog podmorja u potrazi za potencijalnim plinom i naftom. Okej, Živi zid, njih kužim, Vilibor i ekipa vjerojatno smatraju da će Jadran bušiti Ameri jer misle da se možda ispod površine skriva Bin Laden. Njima ne zamjeram.

Ali, Pernarovi jurišnici nisu jedini, mediji se tresu od “zelenog” i “progresivne” leleka pred idejom da se na Jadranu pojave platforme. I sve bi bilo donekle shvatljivo da se Jadran već desetljećima ne – buši. Ali, platforme odavno tragaju za energentima u ovom moru. Talijani imaju preko sto bušotina. Kod Istre također odavno postoje platforme. To je vjerojatno i razlog zašto je turizam u toj regiji tako propao…

Ljudi, Hrvatska je Europska unija. A tu, kod nas, u EU, sloboda kretanja ljudi je jedna od osnovnih stupova našeg, europskog društva. Ne može se spriječiti radnike da idu za boljim uvjetima rada kao što se nekad, u SFRJ, sportašima nije davala dozvola transfera u inozemstvo dok ne napune 27 godina. Isto kao što se ne može preko noći Hrvatska napraviti plaćama konkuretnom Njemačkoj, ili Švedskoj. Ukratko (i) za slobodu odlaska na bolje plaćeno radno mjesto u EU smo se borili. Neki od naših radnika će otići u bogatije zemlje, neki od radnika iz siromašnijih zemalja će doći kod nas – tako jednostavno stvari funkcioniraju u današnjem svijetu (a bogami će u Hrvatsku doći i dolaze i oni koji traže od života nešto više od dobre plaće, ali o tome se pretjerano ne priča jer je kukumakanje nad vlastitom teškom sudbinom nacionalni sport u Hrvata).

Idemo dalje: sjeća li se još itko medijskog višetjednog podrhtavanja tla zbog odluke Zorana Milanovića da ne održava redovne tiskovne konferencije? Treštale su novinske stranice, web portali, bjesnilo je Hrvatsko novinarsko društvo kako je Vlada netransparentna – iako nikad niti jedna hrvatska vlast nije svoj rad učinila toliko transparentnim kao ova – bit će vrlo zanimljivo pratiti hoće li neka nova Vlada koja (jednom) zasjedne u Banske dvore moći održati makar tu razinu – samo zato jer se Milanović nije htio obavezati na redovnu pressicu. Okej, ne bi mu pala kruna s glave da je odradio tu obavezu koju očito smatra napornom i suvišnom, a bilo bi, uostalom, i bolje za javnost da joj se premijer redovno obraća. Međutim, u ovoj priči o redovnoj tiskovnoj konferenciji nije bitan Zoran Milanović.

Nego Kolinda Grabar-Kitarović.

Je li možda netko primjetio iti jedan jedini, stidljivi zahtjev da predsjednica države redovno održava konferencije za medije? Uz to, djelovanje Pantovčaka i predsjednice je (zasad, ipak joj mandat traje tek nepunih mjesec dana) prekriveno koprenom konspiracije koju probijaju tek suhoparna priopćenja i na kapaljku dozirani javni nastupi Josipovićeve nasljednice. Zanimljivo: mediji, novinarsko društvo, javnost – ni zuc.

I tako, Milanović se lagano bliži kraju svog (prvog?) mandata, a kritika koje se daju sažeti terminom spektakularnih gluposti i dalje ne nedostaje. Mogla bi se, zapravo, o njima napisati i cijela knjiga, a ne tek blog.

Nagradno je pitanje, međutim, sljedeće i nimalo zabavno: što očekivati od vlasti koja (možda) dolazi na valu tako modeliranog javnog mišljenja?