Od jučer, Europa je na ozbiljnoj prekretnici. Europski čelnici do kasno u noć su od četvrtka na petak u Bruxellesu brusili prijedlog pomoći za Ukrajinu do 2028. godine, a riječ je o nevjerojatnih 90 milijardi eura zajma. Ukupne potrebe procijenjene su na 135 milijardi, a EU će pokriti dvije trećine tih potreba.

Plan je da Ukrajina taj novac vrati kad se naplati od ratne odštete od Rusije, a ako postoji izraz »na dugom štapu« – to je taj izraz. Nitko ne može ni pretpostaviti hoće li se reparacija ikad isplatiti Ukrajini, a i hoće li se sadašnja zamrznuta imovina Rusije, odnosno njen novac u bankama, ikad moći naplatiti.

Zato su tri zemlje – Mađarska, Češka i Slovačka – ostale izvan toga. To je ozbiljan rascjep Europske unije, u samom srcu Europe. Ali vjerojatno je da su razlozi ove tri države da tako odluče – različiti. Mađarska igra svoju igru, i oni jednostavno ne daju novac Ukrajini. Viktor Orban izjavio je odmah da je ovo »loša odluka« i da je »Europa od danas bliže ratu«. Možda, iz njegove proruske perspektive. Ali ta mađarska perspektiva je bila očekivana, i ovo nije iznenađenje. Češka i Slovačka pak, kao zemlje geografski znatno bliže Rusiji, odnosno Ukrajini, imaju ponešto drukčije motive, osim onih da ne daju svoje novce za igru Volodimira Zelenskog. Oni su prva brana Europe u odnosu na Rusiju, i sigurno je da su njihovi motivi da ne ugroze sebe u slučaju nekog hipotetičkog (ne i nemogućeg) daljnjeg upada Rusije na europsko tlo. Pritom su, poznato je, mađarske i slovačke vlasti bliže međusobno po svojim pogledima, od Češke koja samo ne prihvaća sudjelovati u davanju jamstava za ovaj plan. Zato odluke ove tri zemlje možda ne treba gledati kao jedinstveni paket uperen protiv generalne politike Europske komisije.

Realno, cijenu ove podrške Europe prema Ukrajini na kraju bi trebala platiti Rusija, dakle tu odluku doista treba gledati samo kao posudbu Ukrajini, koja ne brani samo sebe, nego cijelu Europu. A o tome kakve su namjere Rusije, najbolje svjedoče riječi samog ruskog predsjednika Vladimira Putina odmah jučer, koji grmi o tome »da će europske zemlje snositi teške posljedice« zbog ove odluke. Ako to nije prijetnja Europi, onda doista što jest?! On otvoreno najavljuje da s Ukrajinom »kompromisa nema«, a to ne može značiti ništa drugo nego da planira nastaviti komadati teritorij te države, i to upravo onih regija koje su najbogatije rudama i drugim važnim resursima kao što je Donbas, odnosno Donjeck.

Nakon promjene u politici američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je jasno deklarirao da mu je Putin partner u pregovorima o Ukrajini, najvažnije je sada upravo to da je Europska unija, uz ove tri iznimke, zadržala jedinstvo. Ma koliko njihove vlade bile različite, važno je da je politika prema Rusiji ostala unisona. A hoće li odluka Mađarske, Češke i Slovačke na duge staze biti neki trajni »nož u srce« Europe, to će se tek vidjeti. Prije će biti da se radi o taktičkim, trenutnim odlukama, barem kad je Češka u pitanju.

Zanimljivo je, kad se to prevede u hrvatske prilike, da premijer Plenković snažno podupire ovu odluku većine u Bruxellesu, dok bi predsjednik Zoran Milanović, da je sada na poziciji premijera, vjerojatno bio znatno bliže poziciji Mađarske i Slovačke. On je uostalom u Slovačkoj bio prije samo nekoliko dana. Njegov je pogled posve suprotan od Plenkovićevog i kaže da je savjetovati Ukrajinu da se nastavi boriti, pa dakle i prihvatiti ovaj zajam od 90 milijardi eura – dijabolično. Po njemu, »vrlo je neetična pozicija podržavati Ukrajinu u daljnjoj borbi, jer Europa dosad, osim ekonomskog nazadovanja i stagnacije, nije ništa drugo uložila u ovaj konflikt«, rekao je Milanović u Bratislavi.

On otvoreno podržava politiku Budimpešte i Bratislave, posve suprotnu od Vladine politike – već to je dokaz koliko su teška, olovna vremena u kojima živimo, i u kojima moramo odlučiti hoćemo li, kao Europa i kao Hrvatska, dio svog razvoja i rasta uložiti u tuđu obranu. Ako ćemo time obraniti i sebe, sigurno se isplati. Utoliko ovih 90 milijardi nije samo za Ukrajinu, nego za Europu.