Na dan 4. lipnja bit će ravno dvije godine otkada je Tomislav Tomašević došao na čelo Zagreba. Zadnjih dana gdje god da krenete, naletjeti biste mogli na tekstove koji baš spomenutom rečenicom počinju, a kako se upravo vrtimo oko tog 4. lipnja, zašto bismo mi bili izuzetak. Nema labavo, ni za autora, ni za čitatelje, jer Zagreb je to, grad u svakom smislu riječi, pa još najveći, pa glavni, pa industrija, pa administracija, pa fakulteti, pa sport….

Samo, kako god okreneš, nije Tomašević običan svat pa da sastavak na temu dvije godine Tomislava Tomaševića na čelu Zagreba bude lagan poput školske zadaće. Nije to, bože prosti, Zekanović ili Bulj da znaš na čemu si nakon dvije njihove rečenice, a nije ni partijska neka škola pa da fraze koristi samo da se ušanči na nezahtjevnoj poziciji dobre sinekure. Čovjek vodi grad, a sudeći po zagrebačkoj oporbi, to nitko razuman zapravo i ne želi. Zato se svi njihovi snovi i stremljenja i zaustavljaju na točki »nećemo Tomaševića« i dalje do točke »ja bi’ bio gradonačelnik« uporno ne idu. Zato, ako ćemo pravo, HDZ i ne može naći jaku personu da je za gradonačelnika kandidira, a onda, tko zna, da ta persona možda gradonačelnik i bude. No, valja se nama vratiti mrvu unatrag, samo treba pametno odrediti koliko.

Može, recimo, do 2017. godine, do onog intervjua kojeg se Tomašević bolje sjeća od nižepotpisanog, dok ga se njegova zamjenica Dolenec, sve se čini, ne sjeća uopće ili jedva nešto malo. Tomašević pamti kako je novinar, najblaže rečeno, izrazio ozbiljnu skepsu da će Možemo! ikada na vlast. Novinar pamti da nije to bila skepsa koliko primjedba da skoro neće na vlast ako se malo više ne približe širem biračkom tijelu, pa makar to značilo i kakav, uvjetno rečeno, narodskiji vab. Gradonačelnik se na to smješkao, novinar malo manje, da bi nagli odlazak Milana Bandića sve ubrzao. Realno, Bandić je bio i ostao samo jedan, replika, a da su vjerne, niti ima niti može biti, a kad je tako, kad je i slijepcu jasno da je vrijeme za korjenitu promjenu, onda je Tomašević, onda je Možemo!, bio jedino pristojno, normalno, novo, drukčije rješenje. Ono čega se čovjek-birač eventualno mogao plašiti jest da se dolazak na čelo grada ipak dogodio mrvu ranije nego su i sami to očekivali, nego li su se za preuzimanje uzdi u svoje ruke pripremili. Jer, tko se na tolike dubioze pripremiti uopće može.

Koliko pamćenje služi, počelo je s bušenjem, ili pucanjem. Nema valjda cijevi vrelovodne i vodovodne u Zagrebu koja nije odlučila puknuti baš u te prve mjesece mandata novog gradonačelnika. Oni kojima je za vladavine Bandića bilo dobro, oni koji su se prepali za svoja teško stečena radna mjesta, oni koji su se uplašili za svoje interese, podrivali su sistem, štono bi se reklo, gdje god se stiglo i kako god se moglo. Pa su pucale cijevi. S druge pak strane gradonačelnik i njegova ekipa posrtali su pod teretom smeća, odvoza, plavih vrećica. Previše je obećanja dano vezanih za otpad da im se ne bi sve pod povećalom gledalo, premda ni da su rješenja bolja, tu ne može čovjek ama ništa dok građani ne steknu naviku reciklirati, odvajati, ne bacati otpad okolo kanti kad se dade sasvim fino sve odložiti u njih.

Pamti se i bura oko ukidanja mjere roditelj odgojitelj, evo su u štrajku i ZET-ovci, spominje se i gradnja malog Manhattana s ogromnim neboderom, a da se i s kadrovskim rješenjima griješili, i to najčešće zbog slijepog vjerovanja da je najlošiji »naš« čovjek bolji od najboljeg »njihovog«, i to je istina. Na koncu, izađete li među ljude, slikovito će vam umjesto ocjene dvogodišnjeg mandata kazati da trava gradska nije pokošena, a uvijek je prije bila. Male komunalne djelatnosti, na tome se pada ili prolazi. To je onaj narodski moment koji je Tomaševiću bio vrijedan smiješka one 2017. godine. Ali, na njem se, k’o što rekosmo, prolazi ili pada. Jer to što je Tomašević grad zadužen do grla uspio spasiti bankrota, to što kreće veliko gradilište za koje će među ostalim biti izgrađena i 22 dječja vrtića, to što se gradu kreditni rejting diže, to se, od nepokošene trave, slabo vidi.

A slabo se vidi i zato što se slabo i nikako s javnošću komunicira. Možda se nema kad, možda vlada uvjerenje da nema potrebe, možda strah da se u bilo kavom izlasku među ljude ljudima učini da se Bandić vratio. A šteta je, jer Tomaševića ljudi zapravo vole sresti, dotaknuti, opaliti uz njega selfie. Da je bolje komunikacije na van, možda bi i oni koji su Tomaševića birali i oni koji ga birali nisu, ali su im očekivanja jednako velika, bolje čuli da su sljedeće dvije godine mandata ključne. Dvije godine, 22 vrtića i kvaka 22. Jer, dok s jedne strane moraš biti malo Bandić da narod uvjeriš kako će trava biti pokošena, s druge strane ne smiješ baš ništa bandićevskog imati dok svoje birače uvjeravaš da to što, recimo, kino Europa još uvijek ne radi i ne zna se kad će zapravo ne znači odustajanje od svega proklamiranog. Pa kad se sve zbroji i oduzme ako se i s kim dade uspoređivati Tomašević i njegova pozicija, onda je to najbliže onoj koju ima, ni manje ni više do premijer Plenković. Baštine njih dvojica zajedničkog i više nego bi možda željeli, od finog snalaženja među europskim kolegama, do činjenice da je trenutno situacija u nas taman takva da bi se čuda morala dogoditi pa da se ukaže neki ozbiljan opozicijski pretendent na njihove stolce. Situacija im je poprilično komotna, taman takva da se na miru mogu posvetiti zadanim ciljevima, kakvi god da jesu. Bitno je samo naći nekog svog Milanovića da se imate gdje ispucati i sve će biti u redu. Bit’ će da se zato i ne diraju previše jedan u drugoga, oba svjesni vlastite moći i nemoći, a i taj prirez ukinut riješit će se već nekako, ili ćemo se svi na to da ga nema naviknuti onako kako smo se odavno već naučili naviknuti na sve što nam se odozgo servira.

Dvije godine su prošle, proletjele i zapravo još uvijek je teško reći što Možemo! može, a što ne može. Morat će gradonačelnik paziti kako da ne izgubi stare obožavatelje i naći načina da šarmira nove, sve to dok se hrva s jednim od najzahtjevnijih poslova u ovoj našoj zemlji. Posao je to koji ne može raditi jedan čovjek, koji pita tim i tu dolazimo možda do ključnog problema ne toliko na razini grada, već na razini stranke i njenih ambicija na nacionalnoj razini. Posvemašnja zatvorenost, javnosti nejasan i nepoznat ustroj i funkcioniranje, nepovjerenje prema svakom tko dolazi »izvana« rezultirali su tim da ćemo na listama Možemo! vidjeti mali milijun posve nepoznatih imena, ako uopće liste neke i slože. Uvijek isturenih istih nekoliko lica, uvijek slična retorika, a nikog novog i potentnog pa da se možda i oko njega, oko njih, gradi neka priča za izbore. Što se sa strategijom čeka, ima li Možemo! ikakvih ambicija ili ih uopće nema, može li zagrebačka (ne)pokošena trava biti dobar vab za male komunalne akcije diljem Lijepe Naše, vrag bi ga znao. Vaba za narod, sasvim sigurno i barem za sada nemaju, koliko god srčana bila Sandra Benčić. Doda li se ovome posvemašnje bljedilo tog lijevog spektra, činjenica da se u SDP više pouzdati ne možeš, eto belaja o kojem se u centrali ili ne razmišlja, ili ga se shvaća olako. A za to vrijeme grad traži svoje.

Tomislav Tomašević već je – tek je – dvije godine na čelu grada Zagreba. SDP-ov Ivan Račan otprilike reče kako su svi koji su imali velika očekivanja vjerojatno razočarani. Razočarani su jamačno poklonici koji su očekivali čarobni štapić koji će u tren ispuniti sve romantizirane čežnje od otpada do biciklističkih staza, oni koji se sada tješe tepihom u Martićevoj ulici u centru. Razočarani su jamačno i protivnici koji su vjerovali da će se neuspjeh gradonačelnika dogoditi preko noći čim prvih nekoliko vrelovoda šikne paru van kroz asfalt. Između dvije krajnosti golema je većina koja zna cijeniti kad gradonačelnik s predsjednicom Europske investicijske banke potpiše izjavu o dodjeli sredstava za pripremu projekata energetske učinkovitosti i smanjenju emisije ugljika u javnim zgradama tešku 85 milijuna eura, ali zna i zakukati kad grad građanstvo ne servisira kako treba. A ta je masa mahom dobronamjerna, pa će bataliti prve dvije godine i nadati se da će druge dvije biti one ključne po kojima će se sve, pa i uspješnost gradonačelnika, mjeriti. Ima Tomašević 24 mjeseca da dokuči kako stati na kraj onom što zovu kvaka 22. Htio ne htio ipak će mu trebati među ljude.