Solidarnost prema slabijima i potlačenima u Hrvatskoj odavno ne postoji.
Nacionalni stožer Civilne zaštite jučer je zbog poboljšanja epidemiološke situacije ukinuo zabranu rada nedjeljom. I time dao svoj doprinos ovoj vrućoj predizbornoj temi koja se rasplamsala nakon što je prije nekoliko dana ministar gospodarstva Darko Horvat najavio rješenje po kojem bi se dopustilo samo 14 radnih nedjelja godišnje. Naravno, stvarnost u Hrvatskoj ide puno dalje od toga koliko nedjelja godišnje bi se trebalo raditi i koliko bi posto više radnici trebali biti plaćeni.
I to ide dalje u smislu brutalnosti prema našim sugrađanima koji rade u velikim trgovačkim centrima. A posebno u trgovinama gdje se prodaju obične potrepštine, ukratko naša lokalna trgovina ili supermarket. Tu je pak notorna stvar, a ta situacija traje već godinama, da gotovo svi zaposleni u nekim trgovačkim kućama svaki dan poklone barem jedan sat svom poslodavcu. To znači da dolaze na posao ranije nego što to piše u njihovim ugovorima, a odlaze kasnije.
Uvijek, naime, postoji polica koja se treba posložiti ili roba koja je baš sada stigla pa ne može čekati do sutra. I nitko, ni jedna politička opcija dosad, osim Hrvatskih laburista ako ih se itko još uopće i sjeća, nije se iole sustavnije bavila ovom problematikom. Iako se radi o situaciji u kojoj se zaposleni izrabljuju, a država vara na porezu. Ima tu i gorih situacija, od toga da zaposlenici u stvarnosti odrađuju svoje godišnje odmore. Pa do horor priča da u nekim slučajevima zaposlenici nakon što im se uplati minimalac moraju otići na bankomat i poslodavcu u kešu vratiti između 500 i 1.000 kuna.
A neradna je nedjelja jedna posebna i tužna priča. Kao što se zna, Ustavni je sud već dva puta ukinuo zakonske tekstove kojima su dvije različite Vlade, svaka na svoj način, pokušali regulirati i ograničiti rad nedjeljom. Prva je Vlada koja se uputila u ovaj poduhvat bila ona Ivice Račana koja je negdje pred kraj svog mandata odlučila intervenirati u ovo područje. Bilo je to na poticaj HSS-a koji je želio udovoljiti traženjima Katoličke crkve koja je pak željela slobodnu nedjelju za radnike u trgovini. SDP je na to nevoljko pristao, a cijela priča nije tada na kraju pomogla ni seljacima, ni socijaldemokratima. Nekoliko mjeseci kasnije na izborima je pobijedio HDZ Ive Sanadera, a nešto kasnije Ustavni je sud stavio točku na ovu priču. Drugi je pokušaj bio HDZ-ove Vlade iz 2008. godine, ali su ustavni suci vrlo brzo i ovaj puta prekinuli bilo kakvu mogućnost ograničenja rada nedjeljom.
Hrvatska je sada, čini se, pred trećim pokušajem. Neradna će nedjelja očito biti jedna od vrućih predizbornih tema, što uopće nije loše. U moru osobnih uvreda i natezanja oko nerješivih svjetonazorskih i povijesnih tema, nije uopće loše da se domaća politička elita pozabavi i temom koja na najizravniji način utječe na život velikog broja njihovih birača. Ali lako bi se moglo dogoditi da nakon izbora, tko god na njima pobijedio, ona ponovo padne u drugi plan. I bude tema za nekoliko romantičara koji još uvijek smatraju da je zemlja u kojoj živimo skrojena po mjeri ljudi koji u njoj žive.
A stvar je u tome da je cijela priča relativno jednostavna. Rad nedjeljom trebalo bi platiti bitno više, ali zaista bitno više, nego običan radni dan. I to bi trebalo pisati u zakonu. I druga stvar, naravno, je to da bi država trebala biti sposobna cijelu priču utjerati u praksu. A kao što smo gore naveli, država i njena nadležna tijela nisu u stanju utjerati ni postojeće zakonske norme za rad običnim radnim danom.
Naravno, u cijeloj priči postoji i jedna obična ljudska dimenzija. I to na strani potražnje. Ako bi većina građana počela u bitno manjem broju šopingirati nedjeljom, i trgovci bi prestajali raditi na taj dan jer im se ne bi isplatilo. Ali ravnodušna država je produkt ravnodušnih građana. Pa tako ni tu ne treba očekivati neki pomak u smislu solidarnosti s našim sugrađanima koji ni tijekom nedjelje ne mogu biti sa svojm obiteljima, već je provode za blagajnom. Tako da ni ovaj pokušaj neće uspjeti.
Protiv reguliranja i ograničenja rada nedjeljom su, realno gledajući, gotovo svi bitni dionici – i država, i politika, i trgovci, i Ustavni sud. A nažalost, i sami građani. Solidarnost prema slabijima i potlačenima u Hrvatskoj odavno ne postoji.
Zlatko Crnčec
Zabrana rada nedjeljom – treći put u ništa
Zlatko Crnčec
27. svibanj 2020 19:28
Foto Duško Marušić PIXSELL
Solidarnost prema slabijima i potlačenima u Hrvatskoj odavno ne postoji.
Nacionalni stožer Civilne zaštite jučer je zbog poboljšanja epidemiološke situacije ukinuo zabranu rada nedjeljom. I time dao svoj doprinos ovoj vrućoj predizbornoj temi koja se rasplamsala nakon što je prije nekoliko dana ministar gospodarstva Darko Horvat najavio rješenje po kojem bi se dopustilo samo 14 radnih nedjelja godišnje. Naravno, stvarnost u Hrvatskoj ide puno dalje od toga koliko nedjelja godišnje bi se trebalo raditi i koliko bi posto više radnici trebali biti plaćeni.
I to ide dalje u smislu brutalnosti prema našim sugrađanima koji rade u velikim trgovačkim centrima. A posebno u trgovinama gdje se prodaju obične potrepštine, ukratko naša lokalna trgovina ili supermarket. Tu je pak notorna stvar, a ta situacija traje već godinama, da gotovo svi zaposleni u nekim trgovačkim kućama svaki dan poklone barem jedan sat svom poslodavcu. To znači da dolaze na posao ranije nego što to piše u njihovim ugovorima, a odlaze kasnije.
Uvijek, naime, postoji polica koja se treba posložiti ili roba koja je baš sada stigla pa ne može čekati do sutra. I nitko, ni jedna politička opcija dosad, osim Hrvatskih laburista ako ih se itko još uopće i sjeća, nije se iole sustavnije bavila ovom problematikom. Iako se radi o situaciji u kojoj se zaposleni izrabljuju, a država vara na porezu. Ima tu i gorih situacija, od toga da zaposlenici u stvarnosti odrađuju svoje godišnje odmore. Pa do horor priča da u nekim slučajevima zaposlenici nakon što im se uplati minimalac moraju otići na bankomat i poslodavcu u kešu vratiti između 500 i 1.000 kuna.
A neradna je nedjelja jedna posebna i tužna priča. Kao što se zna, Ustavni je sud već dva puta ukinuo zakonske tekstove kojima su dvije različite Vlade, svaka na svoj način, pokušali regulirati i ograničiti rad nedjeljom. Prva je Vlada koja se uputila u ovaj poduhvat bila ona Ivice Račana koja je negdje pred kraj svog mandata odlučila intervenirati u ovo područje. Bilo je to na poticaj HSS-a koji je želio udovoljiti traženjima Katoličke crkve koja je pak željela slobodnu nedjelju za radnike u trgovini. SDP je na to nevoljko pristao, a cijela priča nije tada na kraju pomogla ni seljacima, ni socijaldemokratima. Nekoliko mjeseci kasnije na izborima je pobijedio HDZ Ive Sanadera, a nešto kasnije Ustavni je sud stavio točku na ovu priču. Drugi je pokušaj bio HDZ-ove Vlade iz 2008. godine, ali su ustavni suci vrlo brzo i ovaj puta prekinuli bilo kakvu mogućnost ograničenja rada nedjeljom.
Hrvatska je sada, čini se, pred trećim pokušajem. Neradna će nedjelja očito biti jedna od vrućih predizbornih tema, što uopće nije loše. U moru osobnih uvreda i natezanja oko nerješivih svjetonazorskih i povijesnih tema, nije uopće loše da se domaća politička elita pozabavi i temom koja na najizravniji način utječe na život velikog broja njihovih birača. Ali lako bi se moglo dogoditi da nakon izbora, tko god na njima pobijedio, ona ponovo padne u drugi plan. I bude tema za nekoliko romantičara koji još uvijek smatraju da je zemlja u kojoj živimo skrojena po mjeri ljudi koji u njoj žive.
A stvar je u tome da je cijela priča relativno jednostavna. Rad nedjeljom trebalo bi platiti bitno više, ali zaista bitno više, nego običan radni dan. I to bi trebalo pisati u zakonu. I druga stvar, naravno, je to da bi država trebala biti sposobna cijelu priču utjerati u praksu. A kao što smo gore naveli, država i njena nadležna tijela nisu u stanju utjerati ni postojeće zakonske norme za rad običnim radnim danom.
Naravno, u cijeloj priči postoji i jedna obična ljudska dimenzija. I to na strani potražnje. Ako bi većina građana počela u bitno manjem broju šopingirati nedjeljom, i trgovci bi prestajali raditi na taj dan jer im se ne bi isplatilo. Ali ravnodušna država je produkt ravnodušnih građana. Pa tako ni tu ne treba očekivati neki pomak u smislu solidarnosti s našim sugrađanima koji ni tijekom nedjelje ne mogu biti sa svojm obiteljima, već je provode za blagajnom. Tako da ni ovaj pokušaj neće uspjeti.
Protiv reguliranja i ograničenja rada nedjeljom su, realno gledajući, gotovo svi bitni dionici – i država, i politika, i trgovci, i Ustavni sud. A nažalost, i sami građani. Solidarnost prema slabijima i potlačenima u Hrvatskoj odavno ne postoji.