Ritam vlaka je čisti blues. Nema većeg gušta nego doći na željeznički kolodvor, sjesti u kupe i čekati da strojovođa pokrene kompoziciju. Za nas u Rijeci svejedno je putuje li se prema Zagrebu ili prema Ljubljani. Onako rano ujutro krene blues dok je čovjek pospan. A kroz vagonski prozor nižu se prekrasni pejsaži, svjedno je li riječ o onima prema Sloveniji ili onima gorskokotarskim. Čista milina.

Problem je u tome što se većina građana gotovo pa ne sjeća kada je zadnji put sjela u vlak. Tome se ne treba čuditi s obzirom na to da živimo u vremenu kada je vrijeme novac, nažalost, a putovanje vlakovima Hrvatskih željeznica je po tom pitanju čista lutrija. Uglavnom je sigurno vrijeme polaska, a vrijeme dolaska je provizorno. Čak i kada vlakovi stižu na vrijeme, teško tko će se odlučiti na put željeznicom jer on traje beskrajno dugo. I sad tko ima vremena, moglo bi se reći da je sretan čovjek jer će satima slušati blues udaranja kotača o šine. Ne žuri se čovjeku pa može uživati u ulasku na željezničke kolodvore, u iščekivanju tko će to nepoznat netko sjesti na sjedalo do njega.

Možda će mu u tom čekanju na pamet pasti i pjesma Zdravka Čolića »Stanica Podlugovi«. Neka putovanja vlakom starijim generacijama ostat će cijeli život u sjećanju. Brojni su vlakovi odvozili riječke regrute u vojsku do kasarni po cijeloj bivšoj državi. Nekada se vlakom odlazilo na školske izlete u Zagreb, u Ljubljanu. I onda je sve stalo. Danas se vlakom voze rijetki romantičari i oni koji moraju.

Zato što je željeznica nekonkurentna zbog sporosti autobusima, a i jedan i drugi oblik prijevoza nekonkurentni su automobilima zbog naše komocije na koju smo se naučili. Bez obzira na cijene cestarine i goriva.

U nekim drugim i zapadnijim državama nije tako. Puno se priča o smanjenju zagađenja ispušnim plinovima, o elektrifikaciji automobila, ali to je za građane koji žive u zemljama kao što je Hrvatska još uvijek na dugom štapu. Oni zbog niskog standarda moraju razmišljati što im je najjeftinije, a ne što je ekološki svjesno. I dok se taj standard ne približi zemljama zapadne Europe da građanin s prosječnom plaćom može razmišljati o nekom hibridnom ili električnom vozilu, alternativa bi mogla biti kvalitetna željeznica. Kako za međugradski, tako za lokalni i javni gradski prijevoz.

Da je netko rekao prije 30 godina da će mreža autocesta u Hrvatskoj izgledati ovako kako danas izgleda i da će cijela Hrvatska biti spojena tom mrežom, proglasili bi ga ludim. A danas je to realnost. To znači kada iza nekog projekta čvrsto stanu hrvatske vlade i proglase ga strateškim, on se u konačnici i realizira. Godinama se najavljuje da je razvoj željezničke infrastrukture ono što treba nastaviti kao strateški nacionalni prometni infrastrukturni projekt. Tim više što je željeznička infrastruktura nešto što Europska unija podržava i izdvaja sredstva za njezin razvoj. I bilo bi stvarno šteta da se ne osmisle kvalitetni projekti kako bi i Hrvatska željeznica ušla u 21. stoljeće, a ne bauljala po slijepim kolosijecima 20 stoljeća bez strojovođe i bez voznog reda.

U niz je navrata velika ulaganja u željezničku infrastrukturu najavljivao ministar prometa Oleg Butković.

Priča se o brojnim projektima, priča se o spajanju modernom prugom Rijeke i Zagreba pa sve do Mađarske, ali sve to ide puževim korakom, brzinom sličnoj onoj hrvatskih željezničkih kompozicija. Lagano i u čistom bluesu.

Malo svjetlo na kraju željezničkog tunela je nova najava Butkovićeva. Ministar prometa potvrdio je da bi se sljedeće godine mogao aktivirati povoljni kredit od 1,3 milijarde eura za obnavljanje lokalnih i regionalnih pruga te nabavku vlakova.

Kreditno zaduženje zbog toga što se EU sredstva iz fondova kohezije i programa CEF mogu koristiti samo za velike međunarodne koridore. Bilo bi bolje da nije tako i da se lokalni i regionalni prvaci također mogu financirati bespovratnim sredstvima. Ali tako je kako je.

Ulaganje u željezničku infrastrukturu mora biti prioritet da bi se željezničke pruge i suvremeni vlakovi napokon s papira preselili u realnost. Jer jedino tako željeznica može hrvatskim građanima postati atraktivan način prijevoza, a uz to je ekološki prihvatljiv.

Vrijeme je da ministar Butković, kao u slučaju cestovne infrastrukture, prijeđe s riječi na djela.