U domaćem političkom krajoliku već smo gotovo pa navikli na to da se rješenja ne traže razgovorom, nego sukobom. Ne dogovorom, nego demonstracijom snage ili njenim pokušajem. Ne pokušajem kompromisa nego tvrdim ukopavanjem u unaprijed zadane pozicije. Koje se nikad ne napuštaju. Baš nikad.

Zbog toga je slučaj koji se dogodio ovih dana – sastanak ministra Branka Bačića s predstavnicima HAZU-a i Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti (AAUZ) – gotovo pa raritet. U tom susretu, kako se čini, struka je iznesene primjedbe artikulirala jasno, politika ih je saslušala ozbiljno, a iz cijelog procesa rodila su se dva konkretna amandmana na Zakon o prostornom uređenju. Jedan štiti poljoprivredno zemljište od prenamjena koje nemaju veze s poljoprivredom, a drugi prisiljava investitore i lokalne vlasti da priuštivo stanovanje ne sele na rubove, nego ga integriraju u postojeća naselja. Dakle, važna tehnička rješenja vezana uz svakodnevni život.

Takav ishod djeluje gotovo neobično u kontekstu naše političke svakodnevice. Možda je to bilo moguće baš zato što je riječ o temi koja nije izravno politička, barem ne u onom stranačkom, ideološkom smislu. Prostorno planiranje, iako presudno za kvalitetu života i održivi razvoj, rijetko je predmet žestokih predizbornih obračuna. To je područje u kojem struka još uvijek ima glas, a politika ne osjeća potrebu da se po svaku cijenu nametne. Kad plamen ideologije nije razbuktan, lakše je razgovarati, a još lakše prihvatiti kompromis koji ne nosi rizik gubitka glasova.

Jer čim se tema premjesti u političku arenu, kompromis postaje gotovo proskribirana riječ. Mnogi politički lideri ponašaju se kao da je dogovor znak slabosti, a popuštanje izdaja birača. U njihovom kalkuliranju postoji tihi strah da bi birači svaku nijansu i svaku promjenu mogli protumačiti kao izdaju. I moguće je ck da je taj njihov strah dijelom opravdan. Biračko tijelo često očekuje dosljednost, nerijetko i tvrdoglavost, i nagrađuje one koji svoju poziciju ne mijenjaju bez obzira na argumente. Stoga ne treba uvijek svaljivati krivnju isključivo na političare – oni su, svidjelo nam se to ili ne, tek slika i odraz svojih birača. Svih nas.

No postoje političari i postoje državnici. Političar slijedi svoje birače, a državnik ih vodi. Političar se boji posljedica kompromisa, državnik vjeruje da biračima može objasniti zašto je dogovor bolji od sukoba. Političar igra na sigurno, državnik riskira – ne zato što želi izgubiti, nego zato što zna da se istinski napredak ne događa bez spremnosti na odmak. U hrvatskom političkom prostoru takvih je, nažalost, malo. Kompromis se rijetko usudi ponuditi itko, a još rjeđe netko tko vjeruje da će zbog toga dugoročno profitirati.

A možda bi baš hrabrost za kompromis mogla biti najveća politička snaga. Možda bi birači, kada bi im se bez demagogije i straha objasnilo zašto je određeno rješenje kompromisno, ali korisno, to i nagradili – novim povjerenjem, pa čak i novim glasovima. Političarima je teško povjerovati u takav scenarij, ali iskustva zrelijih demokracija pokazuju da ga nije nemoguće postići. No za to je potrebna hrabrost, a hrabrost je najskuplja valuta u politici.

Da nje ima bilo bi puno izglednije nadati se da će se povijesno svjetonazorski prijepori rasplamsani nakon Thompsonovog koncerta na hipodromu smiriti s par odvažnih poteza nekog od najutjecajnijih domaćih političara. Ali toga baš i nije bilo. Baš kao ni u slučaju čelnika nevladinih organizacija, a poziva na umjerenost nije bilo baš ni u medijima od kojih su neki na obje strane podjele otišli gotovo u histeriju. Nije dakle jedino politika kriva.

Razina političke kulture u Hrvatskoj na prilično niskoj razini. Sve te diktature i totalitarizmi itekako su ostavili svoje grozne i pogubne tragove. A najgori je onaj da se cijeni onoga tko do cilja dolazi pod svaku cijenu. A prezire umjerenjaka. Ali sada smo u 21. stoljeću i postiji prostor za one umjerene i razborite. Samo treba pronaći dovoljno hrabrosti. Ne previše, ali opet dovoljno da se stvari iz negative prebace u pozitivu. Ili barem počnu prebacivati. Poljoprivredno je zemljište zaštićeno od prenamjene. Javnost će ostati nezaštićena od tvrdoglavih ideoloških podjela.