Inflacija je opet počela divljati. Taman kada se činilo da je kako tako ukroćena, zapalio se cijeli Bliski istok. A nakon što je praktički blokiran Hormuški tjesnac, cijena nafte odletjela je u nebo, a onda po sustavu domina počelo je poskupljivati i sve ostalo. I to u svim zemljama na svijetu. Istina, inflacija u Hrvatskoj najveća je u eurozoni, ali za to ima više razloga od kojih su neki u dosegu Vlade, a neki i nisu. Ali više-manje uvijek se nestabilnosti na svjetskoj razini na Hrvatsku odražavaju na način da razgolite neke sustavne slabosti njenog gospodarstva.

Puno vodećih hrvatskih ekonomista je mišljenja da inflacija u Hrvatskoj nije primarno problem lošeg vođenja monetarne politike, posebno ne nakon ulaska u eurozonu, nego strukturni problem gospodarstva. Hrvatska inflaciju praktički uvozi, posebno kroz energiju i hranu. Više od 60 posto hrane dolazi iz uvoza kao i velik dio energenata. U takvoj se situaciji svako globalno poskupljenje automatski prelijeva na domaće cijene. Zbog toga bez jačanja domaće proizvodnje nema trajne kontrole inflacije. Drugim riječima, mjere poput ograničavanja cijena ili jednokratnih subvencija mogu ublažiti udar, ali ne rješavaju temeljni uzrok. Postoji neravnoteža između ponude i potražnje. Hrvatsko gospodarstvo funkcionira tako da rast potražnje – turizam, krediti, državna potrošnja – nadmašuje domaću proizvodnju pa cijene rastu. Ovo su samo neki od sustavnih nedostataka domaćeg gospodarstva kakvi postoje već nekoliko desetljeća. Sve od onog programa gospodarske stabilizacije iz 1994. kada je nerealno postavljen tečaj kune u odnosu na njemačku marku što je dovelo do toga da je u Hrvatskoj puno unosnije trgovati i uvoziti nego proizvoditi i izvoziti. Ni jedna Vlada u zadnje 32 godine nije se usudila napraviti neku značajniju, moguće i prilično bolnu, reformu koja bi dovela do nužnih promjena. Pa je Hrvatska sada tu gdje je. Svaki, baš svaki vanjski udar osjeti se kod nas puno žešće nego u nekoj jačoj i bolje posloženoj ekonomiji. Tako je bilo i sa svjetskom financijskom krizom 2008. godine, četiri smo godine bili u recesiji. Tako je bilo i kada je izbila pandemija koronavirusa. Tako je bilo kada je počeo rat u Rusiji zbog kojeg je Europa ostala bez jeftinih ruskih energenata. Tako je i sada kada su Trump i Izrael zapalili Bliski Istok. Tako će biti i sa svakom novom svjetskom krizom.

Mada treba reći da je ova recentna prilično gadna. Ako se rat nastavi još mjesecima, ili čak godinama, posljedice ne samo za hrvatsko nego za svjetsko gospodarstvo bit će dramatične. Ako se dogodi najgori scenarij, da se Europa mora na duže razdoblje odreći energenata s Bliskog istoka, onda će čak i sve gore navedene hrvatske vlastite slabosti biti gotovo pa irelevantne. Da će cijena nafte otići u nebo, to je preblagi izraz. Moguće je da svi skupa završimo u nekoj vrsti ratne ili poluratne ekonomije gdje će se ponovo uvoditi točkice za hranu kao za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata.

A kad smo već toliko iskritizirali one koji vode ekonomsku politiku u Hrvatskoj, ne smiju se nikako zaboraviti oni koji to rade na europskoj razini. Lideri EU-a i najvećih europskih zemalja prvo su se 2022. dobrovoljno odrekli jeftinih ruskih energenata, a sada će se protiv svoje volje možda morati odreći i onih koji dolaze s Bliskog istoka. Prvo su slijedili politiku Bidenove administracije koja je »silovala« ulazak Ukrajine u NATO iako su znali ili morali znati kako će Moskva na to reagirati. A sada se, istina, nisu pridružili ratu protiv Irana koji bi mogao dotući europsko gospodarstvo ionako načeto posljedicama sukoba u Ukrajini. Ali ga je jasno i glasno samo jedan od njih osudio kao grubo kršenje međunarodnog prava. Bio je to Pedro Sanchez.

Inflacija nam je najveća u eurozoni. Za to smo si uglavnom sami krivi. Ali da su nas u taj položaj itekako dodatno zakucali naši europski saveznici svojom bizarnom i neodgovornom politikom – jesu. Definitivno jesu. A američku politiku, i Bidenovu i Trumpovu, bolje je i ne spominjati. Ali još jednom – najviše smo si sami krivi.