Piše Tihana Tomičić

Vukovanje

Tihana Tomičić

Vukovar 30 godina poslije - i dalje rana na srcu, i dalje nemir u duši na pomisao što se ondje događalo 1991.

placeholder


Vukovar 30 godina poslije – i dalje rana na srcu, i dalje nemir u duši na pomisao što se ondje događalo 1991. Mrak Europe. I dalje je tek jedna šestina optuženih odgovarala pred hrvatskim pravosuđem. I dalje teške sudbine ljudi, koji ni nakon tri desetljeća ne nalaze mir zbog svega što su tamo proživjeli.


Ali Vukovar je danas ipak nešto drugo nego je bio 1991. godine. Država je uložila milijarde da grad oživi. On je još uvijek na rubu, osim 18. studenoga, na obljetnicu, kad se ondje ujedini Hrvatska. Ali ni taj simbolizam nije prazan, jeftin, on je itekako smislen.


A jučerašnji dan potvrdio je to – bio je to dan u kojem su napokon stale političke svađe, u kojem su se predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković normalno rukovali i porazgovarali, u kojem nije bilo nabacivanja Hrvatskom vojskom, u kojem nije bilo dviju kolona.




Jedno simbolično rukovanje u Vukovaru (vukovanje!) za duh nacije značilo je u tom danu više nego što akteri tog čina možda mogu i zamisliti. Značilo je mir, a to je upravo ono za što su se Vukovarci prije 30 godina borili.


Kad bi barem politički akteri to imali na umu i ostale dane u godini, a ne samo 18. studenoga. Jer ljudi su željni mira, u kojem će raditi, prosperirati, ugodno živjeti, ne samo jedan dan u godini, i ne samo u Vukovaru.


»Samo da krenemo boljim životom naprijed« – to je bila jučer poruka Vukovaraca u svakoj izjavi koji su dali. Vukovar 1991. daleko je iza nas, danas je doba za novo, novo vrijeme. Za neki novi val razvoja, u kojem će se zatvoriti poglavlje otprije tri desetljeća.


I vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, koji često voli politizirati i prelaziti mjeru svoje desne politike, jučer je bio u pravu – da odgovorni za Vukovar trebaju svi odgovarati i pred hrvatskim pravosuđem. A na državi je da to pokuša osigurati, i nikada ne dati podršku ulasku Srbije u EU dok ne pristane riješiti problem nestalih, i problem odgovornih za Vukovar.


U tom smislu isto je važno da postoji zajedništvo Milanovića i Plenkovića u tom stavu. »Vukovanje« od jučer i zbog toga ima svoju političku težinu.


A kad je riječ o Vukovaru, Hrvatskoj i zajedničkoj budućnosti – upravo tema pravosuđa koju je Penava jučer spomenuo, jedno je od ključnih pitanja. Nije samo ekonomija bitna, važno je i da građani u Hrvatskoj imaju osjećaj pravde, da znaju da su ne samo pred Ustavom, nego i pred sudom ravnopravni, da znaju da imaju zaštitu, da imaju povjerenje u institucije koje neće biti korumpirane ili bilo koga protežirati samo zbog njegove stranačke iskaznice ili nacionalnosti.


Znamo da mladi koji iseljavaju iz Hrvatske upravo korupciju i loše stanje u pravosuđu navode kao glavne razloge svog odlaska, čak ispred radnih mjesta, plaća i gospodarstva. Ključno je, dakle, kako pravosuđe funkcionira.


A to nije samo tema procesuiranja onih koji su rušili Vukovar. To je i današnja tema, posebno nakon blamaže kojoj smo svjedočili zadnjih dana oko rada DORH-a i USKOK-a.


Vodeće osobe DORH-a i USKOK-a, Zlata Hrvoj Šipek i Vanja Marušić, morale su konstatirati javno kako im je »neugodno« što nije odrađen posao oko slučaja Žalac, te kako je bilo »propusta« koje su onda naknadno kompenzirali postupci Ureda europskog tužitelja u Hrvatskoj.


Time su dodatno potvrđene sumnje javnosti da su se oko slučaja bivše ministrice EU fondova na razini funkcioniranja hrvatskog pravosuđa, odnosno istražnih tijela, događale neke čudne stvari.


Povjerenje javnosti u vodeće osobe tih tijela je nepovratno izgubljeno – možda još više nakon njihovog zajedničkog istupa prije dva dana koji je bio potpuno neuvjerljiv, i minimum odgovornosti bio bi da se obje povuku i prepuste taj posao nekom drugom.


Jer pitanje Vukovara i Hrvatske 30 godina poslije, nije više pitanje odnosa Srba i Hrvata, nekakve JNA ili međunacionalnih napetosti. Puno smo se promijenili i napredovali u tih 30 godina, danas smo neka nova, naprednija i jača država, čak i ekonomski solidna, politički stabilna.


No, pravosuđe je ostalo rak-rana, i to je jedna od onih stvari koja u budućnosti mora garantirati ravnopravnost građana, danas na nekoj potpuno drugoj razini nego prije tri desetljeća. Od COVID-potvrda, do svih temeljnih ljudskih prava. A za to treba postojati povjerenje u institucije. Danas se na tome mjeri vjera u državu.