Europska unija konačno je Srbiji sasula u lice sve ono što su proeuropske snage civilnog društva u toj zemlji od Bruxellesa očekivale već duže vrijeme, a pogotovo od pada nadstrešnice u Novom Sadu koja je postala simbol Vučićevog korumpiranog režima. Kažemo konačno jer ne treba zaboraviti da su Aleksandar Vučić i reformirani radikali pod krinkom »naprednjaka« njemački projekt, a »gurala« ih je Angela Merkel nakon što je suradnja s proeuropskim Borisom Tadićem neslavno propala zbog njegovog kategoričkog stava da je Kosovo Srbija, da bi nakon njega najdraži Angelin autokrat, kako je svojedobno govorila za Vučića, plasirao parolu »I Europa i Kosovo«, od koje na kraju nije bilo ništa. U silnoj želji da podupre od Šešeljevih četnika odcijepljene naprednjake, Europska se komisija, podsjetimo, prilično izblamirala kada je Tadićevom protukandidatu Tomislavu Nikoliću čestitala izbornu pobjedu iako državna izborna komisija još nije bila objavila konačne rezultate izbora.

Cijelo jedno desetljeće EU je Vučiću gledao kroz prste i žmirio na jedno, a često i na oba oka, demotivirajući na taj način svaki pokušaj artikuliranja oporbe i općenito drugačijeg, oporbenog narativa u srbijanskom društvu i politici, a onda mu je i Unija odlučila reći dosta. S jasnom porukom da će put Srbije prema EU-u ostati blokiran dok god Beograd ne pokaže istinsku volju da zaista želi postati članom Unije, Srbija je izgubila još jedan u nizu stolaca na kojima je pokušavala sjediti. Iako se za Vučićevu Srbiju kaže da sjedi na dvije stolice, ona u stvari pokušava istodobno sjediti na četiri – ruskoj, američkoj, kineskoj i europskoj, i sve četiri su se rasklimale u vrlo kratkom vremenu zbog Vučićeve politike dodvoravanja velikim silama samo da bi se održao na vlasti – Francuzima je tako obećao da će kupiti Rafale za tri milijarde eura, Nijemcima dao da iskapaju litij, a Trumpovom zetu obećao najluksuznije lokacije u Beogradu za buduće Trumpove nebodere.

I time platio svoju otkupninu da ga se ne ruši s vlasti.

Od silnog Vučićevog »uvlačenja« velikim silama, Srbija nema nikave koristi – dapače! – ali ni saveznika. Odnosi sa Sjedinjenim Državama su upropašteni nakon što je u svibnju prošle godine Vučić nasilu pokušao ući na konvenciju Republikanske stranke, nakon čega su ga izbacili i protjerali, a Trump više ne želi čuti za njega. To se najbolje vidjelo na jesenskom zasjedanju Opće skupštine UN-a kada je Donald Trump na tradicionalno fotografiranje pozvao 145 svjetskih lidera, ali ne i Vučića. Krajem prošle godine trebali su započeti i razgovori o strateškoj suradnji između Srbije i SAD-a pa ni od toga ništa. I Moskva je prozrela Vučića. Glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova, svima nam poznata Zaharova, svojedobno je pitala Srbiju: A koliko vi imate Vučića?, aludirajući na činjenicu da Vučić jedno govori u inozemstvu, a sasvim drugo kod kuće. I ta politika slijepe privrženosti Rusiji rezultat je mita o »istorijskom« prijateljstvu Rusa i Srba, no problem je što je od mita Vučić napravio državnu politiku, iako je stoljećima ruski mezimac na Balkanu bila Bugarska.

Osim »istorijskih«, Vučić je Srbima dovukao i braću s kojima je Srbija u »čeličnom« zagrljaju, kako on sam kaže, a to su Kinezi. Koji su pokupovali pola Srbije, a »čelični« stisak Kineza Srbija će posebno osjetiti kad joj dođu krediti na naplatu. Jer kod Kineza nema ni ideologije ni mitova, nego samo profita.

Vučićeva politika balansiranja između Istoka i Zapada ne da više ne postiže nikakve efekte, nego je srbijansku diplomaciju srozala na najniže grane jer je Vučić htio da Srbija istodobno bude i ruska gubernija, i kineska provincija, i američka savezna država i članica EU-a. Države s takvom politikom ne postoje, a Vučićeva tobožnja neutralnost ionako naginje prema istoku uz stalno klevetanje Europske unije kao »propalog projekta sa stalnim krizama koji ne vodi nikuda«. Ako je Bruxelles već doveo Vučića na vlast, a on ih beskrajno razočarao, možda se oštro izvješće Europskog parlamenta može promatrati kao početak njegova rušenja. Ovaj put ga iz slijepe ulice neće izvući ni Rafalei, ni litij, ni prodaja Srbije Kinezima niti »istorijsko« prijateljstvo s Rusijom.