To što je Aleksandar Vučić u Beogradu ugostio Volodimira Zelenskog ne znači da se Srbija konačno odvojila od Rusije. Već da je samo napravila još jedan koračić prema tome. I da nastavlja prodavati oružje Ukrajini. A Rusija je Vučiću nešto što mu je i Kosovo. Od nje se odmiče. Baš kao što malo pomalo prepušta Kosovo Albancima.

Naravno ni ovo s Rusijom niti ovo s Kosovom Vučić nikada neće javno priznati niti će to ikada formalizirati. Jer bi to bilo krajnje politički toksično. Jer je i jedna i druga tema, posebno Kosovo, toliko osjetljiva da to ne bi formalno napravio čak ni političar iz takozvanog srpskoga građanskog proeuropskog bloka.

I posjet Zelenskog Beogradu i vojna suradnja Srbije i Ukrajine, sve su to iznuđeni politički potezi. Jedini mogući. Puno ljudi koji prate situaciju u Srbiji lako upadaju u zamku koju su pripremili srpska oporba i njoj skloni mediji. A ona se sastoji u tome da oni već godinama prikazuju Vučića kao klauna i budalu. Što on definitivno nije. On je ozbiljan i sposoban političar. Forma zaista jest malo čudna i lako može zavesti. Vučić je zaista gotovo svaki dan satima na nekoj od njemu sklonih televizija. Nedavno je boraveći u BiH iskapio nekoliko punih čašica rakije na vrućini plus 40. Ima tu još svakojakih predstava. Ali to je forma. Sadržaj je drugo. Vučić je ozbiljan političar.

Uostalom, malo bi tko tako dugo i uspješno balansirao između pritiska zapada s jedne strane i pritiska javnog mnijenja u Srbiji s druge. Dva pritiska koji u osnovi od Vučića traže suprotne stvari. Jedni traže odvajanje od Rusije, a drugi još užu suradnju s njom. Jedni traže priznanje Kosova, drugi ga smatraju dušom Srbije i njenom kolijevkom koja se kad tad mora vratiti majci zemlji. S jedne strane nema logičnije stvari od toga da se Srbija gospodarski osloni na zapad, a s druge je logično i da mu njeno javno mnijenje ne može oprostiti bombardiranje i otimanje Kosova.

Svega su toga svjesni i lideri vodećih europskih zemalja. I zato mu popuštaju. Dopuštajući mu balansiranje između Rusije i njih. Dopuštajući da ono što od njega traže ne mora napraviti u jednom velikom potezu, nego u niz malih mikro koraka. I usto se prave da ne primjećuju ono što se zadnjih godina događa u Crnoj Gori. I što bi se još u skoroj budućnosti moglo dogoditi. I što se događa u manjem BiH entitetu, mada je to jedna ipak kompleksnija priča.

Što se tiče Hrvatske i Hrvata, ono što se može iz Beograda čuti jest to da nas Vučić – blago, jako blago rečeno – baš i ne voli. Naravno, u politici, čak i onoj balkanskoj, osobne emocije su od drugorazredne važnosti. Puno su važniji realni odnosi i ravnoteža moći. I tu bi Hrvatska i njena vanjska politika trebale biti jako oprezne. Vučić je ozbiljan protivnik. Najgora bi politika bila komunicirati s današnjom Srbijom s visoka, s pozicije članice EU-a i NATO-a koja docira kao da je zemlja osnivačica EU-a. A ne susjedna zemlja na Balkanu koja je sa Srbijom 70 godina bila u zajedničkoj državi. To je ne samo besmisleno nego i štetno za samu Hrvatsku. Ispadamo smiješni dok ponavljamo briselske fraze o demokratskim deficitima Srbije, a dok istovremeno Francuska u nju upumpava ozbiljan novac i Vučića stavlja u prvi red na vojnoj paradi povodom najvažnijeg francuskog državnog praznika. I prodaje mu iste zrakoplove koje i nama. Samo novije. Slično se ponaša i Berlin. Vučić je rado viđen gost bio i kod Merkel i kod Scholza. Nije mu loš status ni kod Merza. Politiku EU-a samo formalno oblikuju Europska komisija i Europski parlament. A stvarna je moć i dalje u državama članicama, posebno u ove dvije najvažnija.

Ova predstava sa Zelenskim samo je nastavak svega toga. S jedne strane korak prema zapadu. Ali s naglaskom da Ukrajina nije priznala Kosovo. A i da Vučić jest nedavno bio u Kijevu, ali da je jedini od prisutnih političara odbio potpisati rezoluciju protiv Rusije.

Jedna korak lijevo, jedan desno. I tako već 14 godina.

Hrvatska nadamo se shvaća što se tu događa. I da se njena politika vodi u skladu s tim.

To čija smo sve članica, u ovom novom balkanskom političkom pokeru mogla bi značiti puno manje nego što mislimo.