Uvijek je kroz povijest BiH bila ono mjesto svojevrsne razdjelnice između Istoka i Zapada. Stotinu kilometara istočno, ili stotinu kilometara zapadno – tu se uvijek definirao smjer globalnih zbivanja, barem u novijoj povijesti.

I dok rat u Ukrajini bjesni, čini se da neće biti samo ukrajinska granica ono što će definirati novi svjetski poredak. Gotovo jednako važna bit će i zbivanja u BiH, koja ove godine treba po ustavu održati redovne izbore i utvrditi novi smjer razvoja, svog, ali i europskog, na duže staze. Jedna država, dva entiteta, tri naroda, princip je koji zastupa hrvatska vlast u borbi sa secesionističkim tendencijama Republike Srpske, ali i tvrdoglavošću bošnjačke politike da prihvati princip ravnopravnosti i konstitutivnosti sva tri naroda, pa samim time i hrvatskog, iako brojčano najmanjeg. I dok ova prva spomenuta tendencija polako hlapi i kopni, jer u RS nisu slijepi da ne vide kamo bi to moglo odvesti, još će ponešto vode pod mostovima Miljacke trebati proteći da bošnjačka politika uvidi realpolitičke činjenice, a to je da nažalost od proklamirane građanske Bosne, u kojoj se odnosi neće definirati nekim nadnacionalnim kategorijama (u koje se bošnjačka politika kune, dok istodobno ispunjava svoje nacionalne ciljeve), neće biti ništa sve dok se prvo ne ostvare ciljevi sva tri konstitutivna naroda. A ti ciljevi moraju biti isti, potpuno kompatibilni, da bi Bosna mirno opstala i živjela. To su principi koje ističu i predstavnici hrvatske Vlade, dakle poštovanje Daytona kao još uvijek jedinog mogućeg okvira, te poštovanje sva tri naroda kao ravnopravna na području BiH. Srećom, to ističu sve više i europski političari, i to formalno putem Strateškog kompasa, kao dokumenta koji je Europsko vijeće prošlih dana prihvatilo kao svoj sigurnosno-obrambeni okvir, a u kojem se na prijedlog Hrvatske upravo i spominje konstitutivnost sva tri naroda.

Mi sanjari koji mislimo da BiH može biti samo građanska, ne i zajednica triju naroda, morat ćemo čini se još malo pričekati. A o tome je, na sebi svojstven način, višekratno već govorio i predsjednik Zoran Milanović, govoreći o obrnutom redu stvari u BiH. Jedini način da BiH ne bude nacionalna država, jest da njene nacije prvo budu samoostvarene – to je taj apsurd Bosne koji moramo prihvatiti kao činjenicu 2022. godine.

Ono što je zaista bitno u ovom trenutku, jest da se predstavnici svih triju naroda, i dva entiteta u jednoj državi, na vrijeme dogovore oko izmjena izbornog zakona i potom provođenja samih izbora najesen, koji su u tim rokovima ustavna obaveza. Kao što su svi morali silom prilika pristati na svoju ulogu u BiH, pa tako Srbi sve više odustaju od secesionističkih ideja, a Hrvati se zadovoljavaju svojom konstitutivnošću unutar postojećeg entiteta zajedno s Bošnjacima, tako će i Bošnjaci na kraju pristati na svoju ulogu nezaobilaznog, čak presudnog faktora stabilnosti BiH u današnjim granicama i u današnjem sadržaju. Oni su ti o kojima na koncu ovisi stabilnost, i zato će apeli hrvatskih vlasti da se dogovore o izmjenama izbornog zakona, sigurno vrlo brzo pasti na plodno tlo.

Tome će pridonijeti i europski i američki političari koji zadnjih dana pohode i pohodit će BiH. Dogovor koji nudi EU je jasan: bosansko-hercegovački put ka EU-u bit će uvjetovan brzinom rješavanja tog izbornog zakona.

A upravo u situaciji kad se zbog rata u Ukrajini i neke druge države, poput Srbije sa svojim starim-novim vodstvom, moraju pod hitno opredijeliti žele li biti moderan Zapad, ili zaostajući Istok, i bosansko-hercegovačka politika mora se opredijeliti je li za brži ili sporiji EU put. Pri čemu sporiji može značiti – nikad.

Ovo su vremena za odluke. »Hard time«, kako je jučer predsjednik Milanović poručio vodstvu Srbije. No, to je ujedno i vrijeme novih šansi, ako taj put bude razuman i racionalan. Nema sumnje da su u BiH zapravo svi na istom tragu. A to je samo dug put k modernijoj BiH, koja će kad-tad postati i građanska država. Onda kad bude dovoljno samostojna i stabilna.