Kao što se i očekivalo, Sabor je jučer ogromnom većinom donio odluku o tome da Zlata Đurđević neće biti nova predsjednica Vrhovnog suda. Najveća vladajuća stranka i dobar dio oporbe odbio je podržati kadrovsko rješenje koje je ponudio predsjednik Republike. Hrvatska će dakle vrlo skoro imati upražnjeno mjesto predsjednika, odnosno predsjednice Vrhovnog suda. I što sad? Nemoguće je očekivati da bi se Vlada i predsjednik u nekom skorijem vremenu mogli usuglasiti oko zajedničkog kandidata za prvu osobu Vrhovnog suda. Zbog njihovog sukoba koji je eskalirao do neslućenih razmjera, u blokadi su i brojne druge odluke u čijem donošenju sudjeluju oba važna zagrebačka brda. Dovoljno je samo sjetiti se upražnjenih veleposlaničkih mjesta koja će na popunu čekati još mjesecima. Mada, kako stvari sada stoje nije nemoguće da se radi o godinama. Sukob je dostigao takve razmjere da mjesta za nekakav kompromis definitivno nema. Do daljnjeg nećemo imati predsjednika ili predsjednicu Vrhovnog suda. To je sada više nego sigurno.

Po svemu sudeći ovakva bi situacija mogla trajati unedogled. Stvar je u tome da se odluke oko kojih se preklapaju ovlasti predsjednika i premijera uglavnom ne tiču konkretnih problema s kojima se susreću građani. To da će neka veleposlanička pozicija ostati upražnjena ili dilema tko u mirnodopskim vremenima zapovijeda vojskom, ili kako će funkcionirati Vrhovni sud bez Zlate Đurđević, za 99 građana ove zemlje toliko su apstraktne teme da su ih jedva ako uopće i primijetili. Većina ljudi jest primijetila svađu, ali teško da je puno njih pohvatalo sve nijanse ustavnopravnih finesa oko kojih se vodi tako ogorčena borba dviju grana izvršne vlasti. To što je cijelu krizu uzrokovao predsjednik Republike odlučivši da naprosto neće poštovati jedan važeći zakon, malo je tko primijetio. Kao i to da je usput u zaista neugodnu poziciju doveo jednu uglednu sveučilišnu profesoricu. Možda je dio odgovornosti i na njoj, ali u njenu bi se obranu mogla navesti činjenica da je kao osoba koja dolazi iz znanosti ipak nedovoljno vična okrutnom i često banalnom svijetu visoke politike. Ali sve je to tek jedna od tisuću vijesti koje sa svih mogućih ekrana svakodnevno zapljuskuju građane. Tako da sve ovo neće dovesti do nikakve destabilizacije sustava niti uznemiravanja građanstva. Realan život naprosto ide dalje. Što je svakako dobro.

Ali kao i sve drugo, apstraktnost ove situacije ima i svoju negativnu stranu. A to je da ona može trajati gotovo pa beskonačno. S obzirom na to da nikog ili malo koga dubinski zanima, nema ni nekakve kritične društvene mase koja bi obje strane, ponajviše šefa države, natjerala na kompromis. I drugi politički sustavi imaju neka rješenja koja suprotstavljene grane vlasti tjeraju na kompromis. Kad smo već kod Vrhovnog suda, teoretski je moguće i da se imenovanje člana tog tijela u Sjedinjenim Državama otegne unedogled. I tamo predsjednik predlaže, a predstavničko tijelo imenuje. Bilo je i tamo slučajeva, i to ne malo, da Senat odbije predsjednikov prijedlog. Čak nekoliko njih. Ali pritisak javnosti u jednom trenutku postane toliko velik da dvije strane, ma koliko bile posvađane i svjetonazorski udaljene, na kraju postignu dogovor oko kompromisnog kandidata. U Hrvatskoj je nešto što se zove javnost toliko slabašno da nema i ne može postojati dovoljna razina pritiska koji bi najvažnije političke igrače doveo do kompromisa.

Naravno, cijelu priču značajno usložnjava i činjenica da Hrvatska ima bizarni politički sustav u kojem ne postoji podjela vlasti samo na zakonodavnu, sudsku i izvršnu, već se i ova zadnja dijeli na dio koji pripada Vladi, puno veći, i onaj gdje se pita i predsjednika Republike. I tu je problem. Oni koji su mijenjali Ustav krajem 2000. ni u primisli nisu imali ovu situaciju. Da će se predsjednik i premijer toliko zakvačiti da će biti blokirano donošenje praktički svih zajedničkih odluka. I da bi to moglo potrajati čak i godinama. I Stjepan Mesić i Ivica Račan mjesecima se nisu mogli dogovoriti oko veleposlanika ili šefova službi. Ali se na kraju ipak došlo do nekih zajedničkih rješenja. Sukob ipak nije bio tako dubok. Ako se ova situacija ipak nekako razriješi, ipak bi trebalo razmisliti o promjeni Ustava. Pa da ovakve odluke donose ili predsjednik, ili premijer.