Teška vremena zahtijevaju teške odluke. Ali ne i kad je hrvatski državni vrh u pitanju.

Iako već deseti dan zaredom bjesni rat u Ukrajini, koji se Hrvatske itekako tiče jer je članica NATO-a, jer prima ukrajinske izbjeglice, jer njeni vojnici počinju odlaziti u države koje graniče s Ukrajinom, još uvijek se nije sastalo Vijeće za nacionalnu sigurnost. A kad će, ne zna se. Iako mu je premijer Andrej Plenković uputio nekoliko javnih poziva, i čak triput ga osobno kontaktirao tijekom zadnjih tjedan dana, predsjednik Republike Zoran Milanović oglušuje se na te pozive da se sastane tijelo koje objedinjava sve sastavnice sigurnosnog sustava na jednom mjestu. Hrvatska ima svojevrsni dualni sustav upravljanja oružanim snagama, pri čemu je predsjednik vrhovni zapovjednik, a samim sustavom obrane upravlja MORH, stoga je VNS najbolje mjesto za razgovor državnog vrha o sigurnosnom stanju u Ukrajini, Europi i samoj Hrvatskoj. Na početku verbalnih prepucavanja Milanovića i Plenkovića, odnosno MORH-a, čak se vodila rasprava o tome tko je zadužen za funkcioniranje vojske u miru, a tko u ratu, jer čak ni to nije izričito zakonski dovoljno jasno riješeno kod nekih »paradnih« situacija. Odnosno, različito se interpretira. Zato bi tim više trebalo sazvati VNS, tijelo koje se po zakonu tretira kao »središnje tijelo sustava domovinske sigurnosti u Republici Hrvatskoj«. Vijeće za nacionalnu sigurnost razmatra i procjenjuje sigurnosne prijetnje i rizike te donosi odluke i zaključke o načinima zaštite i ostvarivanja interesa nacionalne sigurnosti. Radi se dakle o operativnom tijelu koje ima snagu donošenja odluka.

Umjesto VNS-a, međutim, predsjednik Milanović na drugi način razmatra rizike i promišlja o donošenju odluka u ovoj situaciji rata u Hrvatskoj – primjerice, jučer je sudjelovao na proširenom kolegiju načelnika Glavnog stožera OSRH, održanom u sjedištu Glavnog stožera. Razgovaralo se o vojnoj i sigurnosnoj situaciji u Ukrajini, ali i regiji, nastaloj zbog ruske agresije na Ukrajinu. Nadalje, prezentirane su i raspravljene aktivnosti NATO saveza u novonastaloj sigurnosnoj situaciji, te u tom kontekstu i obveze Republike Hrvatske kao članice saveza. Na sastanku proširenog kolegija načelnika Glavnog stožera razgovaralo se i o stanju u Oružanim snagama, i to po svim granama, kako je priopćeno.

Može biti da je to samo priprema za susret s dijelom izvršne vlasti uključenim u rad VNS-a, a time i premijerom Plenkovićem. No, sjednica još nije sazvana i nema je ni u najavi. Dapače, Milanović je bio izjavio da nije ni potrebna, iako je ugroza od rata u Ukrajini jasna, naročito nakon što je Vladimir Putin stavio svoj prst na crveni gumb za pokretanje nuklearnog naoružanja. Stoga će prije biti da će predsjednik Republike prvo iscrpiti sve druge modele upoznavanja sa sigurnosnom situacijom, nego što će se službeno sresti s premijerom. Bilo bi previše reći da se radi o paralelnim aktivnostima, odnosno paralelnoj liniji zapovijedanja, jer u konačnici Milanović jest vrhovni zapovjednik, ali evo čak ni u ovoj situaciji izravne ratne ugroženosti cijele Europe od strane Rusije, predsjednik ne vidi potrebu da se sastane VNS, a samim time i izvršna vlast s vrhovnim zapovjednikom države.

Nemoguće se ne upitati: da Putin doista stisne crveno dugme, znamo li tko bi donosio sve zapovijedi za angažman vojske u Hrvatskoj, u bilo kojem obliku, pa i onom humanitarnom, u tom slučaju? Ili nismo baš sigurni? Ili bi opet, čak i u takvoj situaciji, gledali sporenja oko ovlasti?

Sama činjenica da se vojska priprema za ovaj rat, a da pritom nema komunikacije vrhovnog zapovjednika s ministrom obrane, a više-manje niti s premijerom, nikako ne može biti dobra. Moguće da je to rezultat nedovoljno dorečenih zakona, a moguće da je samo posljedica činjenice da predsjednik Milanović već mjesecima ignorira ministra obrane i cijeli MORH. Činjenica da je Upravni sud stao na njegovu stranu oko slučaja Burčul, možda bi promijenila takvo ponašanje i takvu praksu, da MORH nije poručio da brigadir Elvis Burčul, donedavni zapovjenik Počasno-zaštitne bojne koja štiti predsjednika države, unatoč toj presudi neće biti vraćen u aktivnu službu na istu poziciju. Akcija – reakcija.

Tako svjedočimo nastavku hladnog rata na relaciji Pantovčak – Banski dvori, mada nam u dvorištu bjesni »vrući rat« i Ukrajina gori. Za nadati se da ratna zbivanja neće prijeći zapadnu granicu Ukrajine, ne samo zbog hrabrih Ukrajinaca, nego i zbog nas samih.