Jedan od rijetkih konsenzusa u hrvatskoj politici jest i taj da hrvatski vojnici ne smiju ići ratovati u Ukrajinu
Nažalost, uvođenje obveznog vojnog roka pokazalo se na kraju nužnim.
Kada je on 2008. bio suspendiran, tada se to činilo razumnom i razboritom odlukom. Naravno da je bolje da mladi usvajaju nova znanja nego da uče pucati. Iako je i tada svijet bio prepun sukoba, nijedan od njih nije bio ni blizu tome da bi se mogao pretvoriti u svjetski. Baš ni jedan. Sve su to bili gadni lokalni sukobi, ali za koje nije postojala opasnost da bi se mogli povezati u nekakav globalni. Međutim, veljača 2022. sve je promijenila. Ruska invazija na Ukrajinu ima sve elemente da se pretvori u globalni sukob. On se uostalom već i dogodio. Kolektivni zapad već preko tri godine preko posrednika ratuje s Ruskom Federacijom. Razlika ovog sukoba od onih koji su prijetili da eksplodiraju tijekom hladnog rata jest u tome kao da nikome nije stalo da se on spriječi ili prekine diplomatskim sredstvima. Na svoj kaotičan način mir je pokušao osigurati Donald Trump, ali otpori tome ponajviše u samoj Americi, ali i u Europi, kao i u Putinovoj Rusiji, te očita Trumpova nesposobnost da konzistentno provodi bilo kakvu vanjsku politiku, kreirali su situaciju u kojoj rat traje i dalje. I u kojoj, čini se, nema neke velike šanse da se prekine.
A taj je sukob toliko velik i izaziva toliko puno posljedica po cijelom svijetu da je neizbježno da destabilizira cijeli svijet. Pa tako i hrvatsko istočno susjedstvo, koje je i bez vanjskog globalnog poguranca uvijek spremno posegnuti za oružjem kako bi se riješili neki politički problemi. Usto, stanje na Balkanu jako se promijenilo od 2008. U tom trenutku činilo se da bi Srbija konačno mogla postati faktor stabilnosti na ovom području. Pokazalo se da to nije bilo točno ni tada, kada je tom zemljom vladala Demokratska stranka, a još je netočnije sada, kada su tamo na vlasti nekadašnji radikali. Te 2008. činilo se da je situacija u susjednoj BiH također koliko-toliko sanirana. Srbi u BiH počeli su prihvaćati izmjene Daytona kojima su se neke ovlasti prebacivale s entiteta na središnju vlast u Sarajevu. Kasnije se pokazalo da su Srbi na to pristali pod velikim zapadnim pritiskom, te da sada žele sve to vratiti na početne postavke. S druge pak strane, Bošnjaci i dalje žele kreirati unitarnu državu sa središtem u Sarajevu. Sve to kreira zasad, na sreću, samo političku napetost. Te 2008. u Podgorici je sjedila prozapadna vlada. Sada više nije tako. Tu su i neke druge ugroze kao što je mađarsko stalno prikazivanje karata velike Mađarske, te izvjesni sentimenti koji se pojavljuju i u susjednoj Italiji. Zasad se sve ove silnice kontroliraju kroz sigurnosni sustav čiji su temelj Europska unija i NATO. I dok taj okvir postoji, nema bojazni da bi na području jugoistočne Europe moglo doći do nekih situacija u kojima bi govorilo oružje.
Međutim, u svijetu koji je neprepoznatljiv u odnosu na onaj otprije samo tri godine, čini se kao da ništa nije nemoguće. Trumpova toplo-hladno politika prema NATO-u kreirala je ozračje u kojem nitko nije siguran što će se dalje događati. To se uostalom vidi i po izjavama prethodnog i aktualnog glavnog tajnika NATO-a koje su ponekad bile i još uvijek jesu suprotne onima kakve su znali davati koji mjesec prije toga. Sve se to reflektira i na odnose u samom EU-u. Usto, EU je odlučio voditi beskonačni rat s Rusijom s vrlo neizvjesnim posljedicama. Jer kao da nitko od europskih lidera ne računa na plan B, odnosno koje bi posljedice mogle uslijediti ako EU taj rat izgubi.
Jedan od rijetkih konsenzusa u hrvatskoj politici jest i taj da hrvatski vojnici ne smiju ići ratovati u Ukrajinu. Vojni rok ne smije biti u funkciji toga da Hrvatska vojno obučava svoju mladost zato da gine po ukrajinskim stepama. Najviši političari su nam obećali da se to neće dogoditi. Držimo ih za riječ. I držat ćemo ih koliko bude trebalo. Nešto takvo se naprosto ne smije dogoditi. Promjena tog stajališta bila bi, da budemo u skladu s bombastičnim izjavama kakvima smo svjedoci ovih dana – ravna izdaji. Uglavnom, nadamo se da će se potreba za vojnim rokom svesti na ova dva mjeseca obuke koja će započeti krajem godine. Da oni koji prođu tu obuku nikad neće morati doći u priliku da na njoj naučene vještine moraju primjenjivati u praksi.
Zlatko Crnčec
Vojni rok je, nažalost, nužan
Zlatko Crnčec
11. srpanj 2025 09:07
Foto Ivica Galović PIXSELL
Jedan od rijetkih konsenzusa u hrvatskoj politici jest i taj da hrvatski vojnici ne smiju ići ratovati u Ukrajinu
Nažalost, uvođenje obveznog vojnog roka pokazalo se na kraju nužnim.
Kada je on 2008. bio suspendiran, tada se to činilo razumnom i razboritom odlukom. Naravno da je bolje da mladi usvajaju nova znanja nego da uče pucati. Iako je i tada svijet bio prepun sukoba, nijedan od njih nije bio ni blizu tome da bi se mogao pretvoriti u svjetski. Baš ni jedan. Sve su to bili gadni lokalni sukobi, ali za koje nije postojala opasnost da bi se mogli povezati u nekakav globalni. Međutim, veljača 2022. sve je promijenila. Ruska invazija na Ukrajinu ima sve elemente da se pretvori u globalni sukob. On se uostalom već i dogodio. Kolektivni zapad već preko tri godine preko posrednika ratuje s Ruskom Federacijom. Razlika ovog sukoba od onih koji su prijetili da eksplodiraju tijekom hladnog rata jest u tome kao da nikome nije stalo da se on spriječi ili prekine diplomatskim sredstvima. Na svoj kaotičan način mir je pokušao osigurati Donald Trump, ali otpori tome ponajviše u samoj Americi, ali i u Europi, kao i u Putinovoj Rusiji, te očita Trumpova nesposobnost da konzistentno provodi bilo kakvu vanjsku politiku, kreirali su situaciju u kojoj rat traje i dalje. I u kojoj, čini se, nema neke velike šanse da se prekine.
A taj je sukob toliko velik i izaziva toliko puno posljedica po cijelom svijetu da je neizbježno da destabilizira cijeli svijet. Pa tako i hrvatsko istočno susjedstvo, koje je i bez vanjskog globalnog poguranca uvijek spremno posegnuti za oružjem kako bi se riješili neki politički problemi. Usto, stanje na Balkanu jako se promijenilo od 2008. U tom trenutku činilo se da bi Srbija konačno mogla postati faktor stabilnosti na ovom području. Pokazalo se da to nije bilo točno ni tada, kada je tom zemljom vladala Demokratska stranka, a još je netočnije sada, kada su tamo na vlasti nekadašnji radikali. Te 2008. činilo se da je situacija u susjednoj BiH također koliko-toliko sanirana. Srbi u BiH počeli su prihvaćati izmjene Daytona kojima su se neke ovlasti prebacivale s entiteta na središnju vlast u Sarajevu. Kasnije se pokazalo da su Srbi na to pristali pod velikim zapadnim pritiskom, te da sada žele sve to vratiti na početne postavke. S druge pak strane, Bošnjaci i dalje žele kreirati unitarnu državu sa središtem u Sarajevu. Sve to kreira zasad, na sreću, samo političku napetost. Te 2008. u Podgorici je sjedila prozapadna vlada. Sada više nije tako. Tu su i neke druge ugroze kao što je mađarsko stalno prikazivanje karata velike Mađarske, te izvjesni sentimenti koji se pojavljuju i u susjednoj Italiji. Zasad se sve ove silnice kontroliraju kroz sigurnosni sustav čiji su temelj Europska unija i NATO. I dok taj okvir postoji, nema bojazni da bi na području jugoistočne Europe moglo doći do nekih situacija u kojima bi govorilo oružje.
Međutim, u svijetu koji je neprepoznatljiv u odnosu na onaj otprije samo tri godine, čini se kao da ništa nije nemoguće. Trumpova toplo-hladno politika prema NATO-u kreirala je ozračje u kojem nitko nije siguran što će se dalje događati. To se uostalom vidi i po izjavama prethodnog i aktualnog glavnog tajnika NATO-a koje su ponekad bile i još uvijek jesu suprotne onima kakve su znali davati koji mjesec prije toga. Sve se to reflektira i na odnose u samom EU-u. Usto, EU je odlučio voditi beskonačni rat s Rusijom s vrlo neizvjesnim posljedicama. Jer kao da nitko od europskih lidera ne računa na plan B, odnosno koje bi posljedice mogle uslijediti ako EU taj rat izgubi.
Jedan od rijetkih konsenzusa u hrvatskoj politici jest i taj da hrvatski vojnici ne smiju ići ratovati u Ukrajinu. Vojni rok ne smije biti u funkciji toga da Hrvatska vojno obučava svoju mladost zato da gine po ukrajinskim stepama. Najviši političari su nam obećali da se to neće dogoditi. Držimo ih za riječ. I držat ćemo ih koliko bude trebalo. Nešto takvo se naprosto ne smije dogoditi. Promjena tog stajališta bila bi, da budemo u skladu s bombastičnim izjavama kakvima smo svjedoci ovih dana – ravna izdaji. Uglavnom, nadamo se da će se potreba za vojnim rokom svesti na ova dva mjeseca obuke koja će započeti krajem godine. Da oni koji prođu tu obuku nikad neće morati doći u priliku da na njoj naučene vještine moraju primjenjivati u praksi.