Pitanje hoće li utvrđivanje (ne)namjenskog trošenja novca rezultirati prekršajnom, pa i kaznenom prijavom protiv Andree Zlatar Violić, kao i mnoga druga vezana za nasljeđe ministrice, gotovo je zasjenila reakcija dijela domaće kulturne javnosti na slučaj.

Nabacivanje blatom krenulo je po društvenim mrežama čim su se pojavile prve informacije o mogućem otkazu ministrici, a nastavilo se i u širem medijskom prostoru. Kulturnjaci u pravednom gnjevu nisu pritom kao argumente navodili samo tramakanje putnim nalozima, pa ni svu silu loših poteza ministrice i njenog tima, nego su počeli povlačiti ministricu ispod stolova cajki, brojati joj pivske boce u uredu i prozivati je za raskalašeno ponašanje. »Tako joj i treba, pijandura«, samo je jedan od krasnih komentara iz kaljuže koja je brzo nastala.

  Donekle je možda moguće razumjeti kulturnjački jal, nakupljen zbog godina nereagiranja na prave probleme kulturnog sektora – od kojih je mnoge uzrokovala i ova garnitura u Ministarstvu – no za osudu je svaki komentar ad hominem. Pritom degutantnost kojom je scena prionula komentirati politički i navodni moralni pad ministrice nikako nije razmjerna nemoći koju se moglo osjećati neuslišano zazivajući smjenu radi pravih razloga.

  Nitko normalan neće tvrditi da su makinacije s državnim novcem minoran razlog, no svakome je, opet, jasno da je ovaj slučaj mali, domaći, kulturnjački alkaponeovski pad. Ministrica je pala kao trenutno najslabija karika uoči ovogodišnjih parlamentarnih izbora, i to kao dio sektora koji po političkoj relevantnosti gotovo da i ne postoji. A o tome treba pričati, ne o promilima u Zlatarinoj krvi.

  Sve je počelo doslovno na samom početku, kad je ministrica objavila svoj uži tim. Ustupke raznim interesnim skupinama ministrica kao da nije željela ni sakriti. Prvo veće razočaranje scene koja je stručnu ministricu dočekala glasnim odobravanjem nakon toga bila je traljavo provedena načelno dobra ideja: istraživanje o stajalištima korisnika programa Ministarstva kulture vezanih za knjigu, knjižnice i nakladništvo. Ta traljavost potom će se vući kao dosadna muha za mnogim potezima garniture, a daljnje glavinjanje iz mjeseca u mjesec nudilo je razloge za pozivanje na odgovornost, pa i ostavku ministrice i njenog tima. Nikad dovršena pompozno najavljivana Medijska strategija, sumnjiva politička kadroviranja u kulturi, zakoni o HRT-u, muzejima i pogotovo kazalištima, sukobi interesa (Zarez und co), neprovođenje najavljenih strukturnih reformi po kulturnim sektorima… – sve su to bili razlozi za pozivanje na odgovornost.

  No to se nije desilo ni kad je ministrica najavila nikad manji proračun za kulturu, koji je pao ispod 0,5 posto ukupnih proračunskih izdavanja. Na žalost, mnogima u javnom sektoru još uvijek nije jasno da on nije tu da bude kreativan, a pogotovo ne da bude producent, već je tu da brine o proračunu i stvara legislativni i ini okvir za bolje i uspješnije djelovanje u sektoru. Ekipa s Andreom Zlatar Violić na čelu od početka je pokazivala znakove nesnalaženja u tom i takvom djelovanju, da bi dosad već gotovo potpuno zakazala u tim, ključnim pitanjima. U njihove dobre namjere vjerojatno ne treba sumnjati, jer nisu baš sve učinili loše, ali temeljne zadaće koje su se od njih očekivale nisu ispunili.

  Pad proračuna ispod pola posto, legislativa kao mjesto za pogodovanje raznim interesnim sferama umjesto za udovoljavanje javnom interesu, neprovođenje strukturnih reformi – sve su to jasni pokazatelji političke nerelevantnosti kulture, a ne samo nesposobnosti ovog ministarstva. No to direktno ide na konto baš tog ministarstva, zbog čega su već odavno trebale padati ostavke. Zato ova, koliko god nedjelo bilo za osudu, ostavlja tek gorak okus vježbanja visokih etičkih standarda, naglo probuđenih u izbornoj godini, pri čemu je Zlatar Violić kao ministrica nerelevantne kulture bila savršena meta za gađanje. A kad se tome pridodaju i degutantni komentari spušteni na najniže razine javnog komuniciranja, okus je još gorči.