Siniša Pavić

Vješt vještak vještači vješto

Siniša Pavić

Ovaj čovjek ima vještinu vještaka, pa dok povlačite tužbu u slučaju Agrokor i maštate o podizanju nove, ne tražite boljega da radi na slučaju. Nema veze što nije neke pravničke struke, ionako se pokazalo da to ni za što nije garancija

placeholder


Poštovani DORH-če i USKOK-če,


baš kao svako pošteno čeljade s ovih prostora, napose hrvatsko, stasalo u uzmorskim gradovima što imaju tržnicu, Placu, i ovaj se odnos s prodajnim mjestima svake vrste, pa tako i trgovinama i dućanima, počeo graditi od malih nogu. Sretna su to, zapravo, bila vremena, taman takva da ti bude drago kada te mati pošalje po namirnicu bez koje se baš taj tren ne može, a kući je nema. Korist je bila obostrana i višestruka, makar potomak i ne voli nabavku jestiva, jer vremena su bila taman takva da bi uvijek ostao dinar, dva da mu ga majka za nagradu ostavi pa da si, već nakon dvije, tri kupovine, kupi potomak kakav strip, ploču, kasetu, možda čak i u kino ode. Ako je, pak, potomak slatkoran, e onda se tu osim ljubavi prema svim vrstama umjetnosti, razvije i ljubav prema svom tom šarenilu na bancima i štandovima. Ne prođe puno, a već on zna kod koje su tete najbolje mrkve, gdje valja blitva, u koga po krumpir, a koji je onaj kiosk u kojem majka uzima onu salamu zbog koje su njegovi sendviči spremljeni za školski odmor vonjali tako i bili popularni toliko da su se za odmora oko njegova stola stvarali redovi onih koji su žicali griz. E da, griz, jer vremena su bila druga, lišene svake bojazni da jedan griz mijenja sve i samo viruse i nevolju nosi. Upravo suprotno, od tih su se ukradenih grizeva kadikad i prave ljubavi znale tkati, a prijateljstva su dobivala na čvrstini.


Valja biti iskren pa kazati i da su sve te podstanarske adrese, kroz koje se prolazilo dok se roditelji na listi za stan nisu primakli vrhu i pravu na svoje kvadrate, u pravilu bile uz neku tržnicu. No, od svih tih adresa ipak je najdraža ostala ona koja je uz tržnicu u blizini imala i pekaru. Ulica velika, pekara jedna, dan pomalo ide kraju, a ono se čuje: »Evo kruha!« Pa izlete iz kuća svi, i staro i mlado, tko je već dobio zaduženje, i lete u pekaru po štrucu bijeloga dok je još vruć da ga se proždrljivo može do kuće čepušat.
Već iz ovih spomeničkih zapisa vidljivo je da je prvo bila tržnica, a onda trgovine. Nije tu od pomoći bilo ni to što je barba Ratko radio u maloj, ali strateški važnoj trgovini na placi. To trgovanje s rodbinom vazda u sebi krije neke zamke, kako onda, tako i danas, pa se u pravilu izbjegavalo, osim kad je pred kakve blagdane trebalo nabaviti recimo dobar bakalar, a da je povoljnije malo i da znaš da je kvalitetan. I sindikalne zimnice bi odradile svoje, i to što mati radi u robnoj kući bi odradilo svoje, a bome ni činjenica da su na selu did i baka nije pomogla vezivanju s kvartovskim dućanima, ali je zato itekako bila od pomoći i budžetu i frižideru. Suma sumarum, prve istinske veze s trgovinama donosi osnovna škola. Kvarat kruha, deset deka može parizera, tirolske ili mortadele, i udri! A onda, kad se na obzoru pojavila Snježana što živi na sedmom katu nebodera kraj benzinske, i onaj Munchmallow da je za nju, pa makar za sendvu i ne bilo. Sve je bilo upravo krasno dok Marinu nije palo na pamet da ukrademo čokoladicu, onako za bezveze, tek da testiramo do kud smo u stanju ići. Dakako da nas je ulovio poslovođa u plavoj kuti, dakako da nas je za uši vukao i prijetio da će nam zvati roditelje. I bolje da je bilo tako, jer više nijednom od dva delinkventa u pelenama nije palo na pamet takvo što.




Bilo kako bilo, iz današnje perspektive svekolikog blještavila po trgovinama s prehrambenim proizvodima teško je i zamisliti da je ne tako davno podosta toga bilo drukčije. Prošlo je tu oho-ho vremena dok i u nas nisu došli supermarketi, da i ne spominjemo velike trgovačke centre s velikim trgovinama još većih lanaca trgovina. A godine nose i studij, odlazak u Zagreb i nježnu ljubav s dućanom Ivice Todorića, ljubav ili barem odnos koji je jednostavno bilo teško izbjeći. Jer, gdje god da si se okrenuo, eto ti crvenih slova velikih. Danas je to već zrela veza u kojoj se prašta i kad ne bi trebalo. Danas je već to analitički neki pristup onog tko se, nakon toliko godina života, usuđuje zvati ekspertom koji zna skoro sve. Zna da su u njegovom malom kvartu susjedi žudjeli i vapili za trgovinom, a otkada su je dobili, ne prestaju rogoboriti i tražiti greške vrijednim prodavačicama koje su unutra i svetkom i petkom. Jest, nekad je pod tamo gdje stoji voće prljav, nekad artikala koji su na akciji nestane preko noći, nekad nema nikoga na salami, ali… Tko bi ikada otvorio onu vazda slijepljenu plastičnu vrećicu, da nije ljubaznog momka na kasi!? Tko bi ikada namignuo koji sir valja kupiti da nije tete na odjelu suhomesnatog? I tko bi ikada čovjeka od svojih 50 pitao mrtav ozbiljan je li stariji od 18 da nije onog dečka koji smrknuta lica povazdan plahuta od police do police i priskoči kad vas brza blagajna pita potvrdu da ste punoljetni!?


 


Dakako, ima bolje opskrbljenih i lošije opskrbljenih dućana toga našeg lanca. Ovisi to o njihovoj veličini, o tome gdje su pozicionirani. Ima ih u kojima na živce daje što ne možete kupiti samo kilo krumpira, već mora bit najmanje pakovanje od tri kile, a ima još uvijek i nevjerojatne činjenice da neki brzih blagajni nemaju. No, uvijek je više lošeg svijeta s druge strane, onog što se gura, psuje, ne stavlja masku, žica kunu… Lako je, priznat valja, biti krvav ispod kože i postati u čas najgori kupac na svijetu. No, ovaj čovjek je baš zato, u svrhu poboljšanja i kontrole, u ime boljeg sutra, svu svoju pažnju i sav talent posvetio tome da kad uđe u trgovinu velebnog trgovačkog lanca, naćuli uši i sluša. Sluša što se govori s obje strane pulta, gleda čemu samo što nije istekao rok, motri kamo se vozi otpad i kako održava higijena, pazi traju li akcije koliko je propisano, ima li oštećene robe, kako rade hladnjaci, zašto nema sezonske robe… Ovaj čovjek sluša, memorira i onda pazi kome će informaciju dati dalje. Jer, ovaj svijet živi od dobre informacije, a ‘mre od sukoba interesa. Pomiriti to dvoje vještina je što je u nas mnogi razbijaju, ali ih malo tko dovodi do savršenstva. I zato nam optužnice padaju. Vještak biti nije posao lak i to, za reć’ pravo, ne može svak’! Neke se stvari uče od malih nogu, inače si samo priučen, a priučenima, kako to pokazuju posljednji slučajevi, brzo porastu apetiti dok skaču s onu stranu dobra.


Motriti neke stvari cijelog života i motriti ih samo za potrebe istrage, jednostavno nije isto. Ovaj čovjek motrio je i motri cijeli život police s hranom, proizvode na akciji, sastav škrinja, police s pecivima i kruhom, slatko, slano, voće, povrće, zdravu hranu, nezdravu hranu, začine, brašna, tjestenine, konzerve, sardine, paštete, šećere, ulja, toaletni papir, kuhinjski papir… Ovaj čovjek zna da je sve poskupjelo, ali to je neka druga tema. Ono bitnije je da ovaj čovjek ima vještinu vještaka, pa dok povlačite tužbu u slučaju Agrokor i maštate o podizanju nove, ne tražite boljega da na slučaju radi. Nema veze što nije pravničke struke, ionako se pokazalo da to ni za što nije garancija. Ovaj čovjek jednostavno zna i može i hoće odjenuti svoju najbolju vestu neke neutralne boje, pa izmučena lica i shrvan od borbe s vjetrenjačama i neuspjeha, usprkos silnom trudu sjesti pred sedmu silu poprilično nemoćno. Ovaj čovjek može podnijeti da za to vrijeme kojekakvi optuženici blistaju i dalje sjajem koji govori da im se isplatilo. I ne brinite, ta nemoć neće ga odvesti na krivu stranu. Probao je jednom s čokoladicom i nije se isplatilo, taman da priznate i sami – imamo vještaka! Neuspjeh ionako u ovom poslu, kako to lijepo rekoste, i nije, OLAF-a mu, opcija.


Srdačan pozdrav i svako dobro!«