Stranci nemaju pravo na njurganje zbog visokih cijena. Hrvati imaju pravo prigovarati, to im je uostalom i omiljena zanimacija
Mediji su prepuni priča o visokim cijenama na Jadranu. I u dobrom su dijelu u pravu. One su na puno mjesta zaista brutalne. Pa im se čude i nad njima se zgražaju čak i stanovnici bogatih europskih zemalja koji su odlučili dio ljeta provesti istočnoj obali Jadrana. Ali i tu treba razlikovati situacija u kojima su se dogodile ekscesi pa da se za neku običnu pizzu isporuči račun od preko 20 eura ili kada se dva deci kole naplaćuje preko deset eura. Takva pretjerivanja kaznit će sami turisti na licu mjesta svojim prestankom dolaska u objekte koji izvjese takve cijene. Ali većina onih drugih, jako visokih za većinu hrvatskih građana, će nažalost ostati. Još uvijek ima dovoljno stranih turista, tu je i dio dobrostojećih domaćih, koji su ih spremni platiti. Gruba su vremena. I situacija je naprosto takva kakva jest.
Ali pomalo su nepristojne žalopojke stranih medija o visokim cijenama u Hrvatskoj. Zbog čega bi cijena krigle piva na minhenskom Oktoberfestu mogla biti između 12,5 i 15 eura, a recimo u Vrsaru ona ne smije biti tri puta manja. Cijena jedne “capricciose” u Hrvatskoj na Jadranu iznosi 9,5 eura, dok se tijekom zime na austrijskom skijalištu ona kreće na razini od oko 15 eura. Naravno, Hrvatska treba paziti da njen turizam ne postane nekonkurentan u odnosu na njene turističke rivale na Sredozemlju. Ali logično jest, i svatko bi se tako ponašao na mjestu hrvatskih ponuđača turističkih usluga, da se od kupaca želi izvući najviša moguća cijena. Odnosno najviše novaca koliko je to moguće. Time se uostalom puni i državni proračun kroz povećani iznos PDV-a. Jasno je pak da s druge strane onaj koji nešto kupuju to želi napraviti uz što manje novaca. Ali ako je netko spreman na Oktoberfestu ili na austrijskom skijalištu pojesti pizzu ili popiti pivo, zašto onda nije spreman za iste usluge platiti puno manju cijenu u Hrvatskoj. Hrvatska kakva god da je ipak nije zemlja trećeg svijeta čiji su stanovnici zadovoljni da im bogati zapadnjaci ostave šačicu dolara ili eura. Niti je zemlja iza željezne zavjese iz osamdesetih godina u kojima su se čak i stanovnici nekadašnje Jugoslavije osjećali kao bogati zapadnjaci kada je u pitanju bila njihova platežna moć. Igra jest gruba, ali je barem gruba za sve. I Hrvatska je prirodno zainteresirana da se njen proračun dodatno napuni za vrijeme trajanja turističke sezone. Što je prilika koju ionako premalo koristimo.
Naravno, ova priča ne mijenja tužnu sliku da je barem sedam dana na Jadranu poduhvat nedostižan sve većem broju Hrvata. Inflacija koja hara Europom, a time i Hrvatskoj, iz džepova nam je izbila dobar dio realne plaće.
Platežna moć hrvatskih građana znatno je niža nego još prošle 2022. godine. i tada su cijene smještaja na Jadranu bile visoke, a sada su zaista odletjele u nebo. Ali nije problem u visokim cijenama na Jadranu nego u malim plaćama u Hrvatskoj.
Zbog čega je tome tako i zašto su plaće tako niske prostor predviđen za ovaj tekst daleko je premali. Možda ne bi bilo loše da Vlada posegne za modelom vaučera o kojima je svojevremeno 2016. govorio tadašnji ministar turizma Anton Kliman.
Vlada bi na neki način subvencionirala odlazak hrvatskih građana na godišnji odmor na Jadran. Naravno da bi se ovdje radilo o posezanje u državni proračun, ali bi se dobar dio tih sredstava u njega i vratio kroz povećanje turističkog prometa i svega što uz to ide. Među ostalim i kroz produženje turističke sezone. A usto bi se isprao taj gorak okus da veliki broj Hrvata nema dovoljno novca na ode ljetovati na vlastito more. Jer trenutna situacija ne daje previše optimizma da bi “tržišne sile”, ako nešto tako uopće i postoji, bile dovoljne da u nekom kratkom, razumnom roku barem približe platežnu moć hrvatskih građana s onom koju posjeduju stanovnici takozvane stare Europe.
To se neće tako skoro dogoditi pa je potrebna intervencija države. U svakom slučaju nekakav pokušaj sumiranja problema mogao bi se svesti na ovo – stranci nemaju pravo na njurganje zbog visokih cijena. One su i takve kao i u njihovim matičnim državama.
Hrvati imaju pravo prigovarati, to im je uostalom i omiljena zanimacija. Ali za razliku od milijun drugih slučajeva, ovdje čak velikim dijelom imaju pravo.
Zlatko Crnčec
Visoke cijene pune proračun
Zlatko Crnčec
17. kolovoz 2023 13:08
SNIMIO: VEDRAN KARUZA
Stranci nemaju pravo na njurganje zbog visokih cijena. Hrvati imaju pravo prigovarati, to im je uostalom i omiljena zanimacija
Mediji su prepuni priča o visokim cijenama na Jadranu. I u dobrom su dijelu u pravu. One su na puno mjesta zaista brutalne. Pa im se čude i nad njima se zgražaju čak i stanovnici bogatih europskih zemalja koji su odlučili dio ljeta provesti istočnoj obali Jadrana. Ali i tu treba razlikovati situacija u kojima su se dogodile ekscesi pa da se za neku običnu pizzu isporuči račun od preko 20 eura ili kada se dva deci kole naplaćuje preko deset eura. Takva pretjerivanja kaznit će sami turisti na licu mjesta svojim prestankom dolaska u objekte koji izvjese takve cijene. Ali većina onih drugih, jako visokih za većinu hrvatskih građana, će nažalost ostati. Još uvijek ima dovoljno stranih turista, tu je i dio dobrostojećih domaćih, koji su ih spremni platiti. Gruba su vremena. I situacija je naprosto takva kakva jest.
Ali pomalo su nepristojne žalopojke stranih medija o visokim cijenama u Hrvatskoj. Zbog čega bi cijena krigle piva na minhenskom Oktoberfestu mogla biti između 12,5 i 15 eura, a recimo u Vrsaru ona ne smije biti tri puta manja. Cijena jedne “capricciose” u Hrvatskoj na Jadranu iznosi 9,5 eura, dok se tijekom zime na austrijskom skijalištu ona kreće na razini od oko 15 eura. Naravno, Hrvatska treba paziti da njen turizam ne postane nekonkurentan u odnosu na njene turističke rivale na Sredozemlju. Ali logično jest, i svatko bi se tako ponašao na mjestu hrvatskih ponuđača turističkih usluga, da se od kupaca želi izvući najviša moguća cijena. Odnosno najviše novaca koliko je to moguće. Time se uostalom puni i državni proračun kroz povećani iznos PDV-a. Jasno je pak da s druge strane onaj koji nešto kupuju to želi napraviti uz što manje novaca. Ali ako je netko spreman na Oktoberfestu ili na austrijskom skijalištu pojesti pizzu ili popiti pivo, zašto onda nije spreman za iste usluge platiti puno manju cijenu u Hrvatskoj. Hrvatska kakva god da je ipak nije zemlja trećeg svijeta čiji su stanovnici zadovoljni da im bogati zapadnjaci ostave šačicu dolara ili eura. Niti je zemlja iza željezne zavjese iz osamdesetih godina u kojima su se čak i stanovnici nekadašnje Jugoslavije osjećali kao bogati zapadnjaci kada je u pitanju bila njihova platežna moć. Igra jest gruba, ali je barem gruba za sve. I Hrvatska je prirodno zainteresirana da se njen proračun dodatno napuni za vrijeme trajanja turističke sezone. Što je prilika koju ionako premalo koristimo.
Naravno, ova priča ne mijenja tužnu sliku da je barem sedam dana na Jadranu poduhvat nedostižan sve većem broju Hrvata. Inflacija koja hara Europom, a time i Hrvatskoj, iz džepova nam je izbila dobar dio realne plaće.
Platežna moć hrvatskih građana znatno je niža nego još prošle 2022. godine. i tada su cijene smještaja na Jadranu bile visoke, a sada su zaista odletjele u nebo. Ali nije problem u visokim cijenama na Jadranu nego u malim plaćama u Hrvatskoj.
Zbog čega je tome tako i zašto su plaće tako niske prostor predviđen za ovaj tekst daleko je premali. Možda ne bi bilo loše da Vlada posegne za modelom vaučera o kojima je svojevremeno 2016. govorio tadašnji ministar turizma Anton Kliman.
Vlada bi na neki način subvencionirala odlazak hrvatskih građana na godišnji odmor na Jadran. Naravno da bi se ovdje radilo o posezanje u državni proračun, ali bi se dobar dio tih sredstava u njega i vratio kroz povećanje turističkog prometa i svega što uz to ide. Među ostalim i kroz produženje turističke sezone. A usto bi se isprao taj gorak okus da veliki broj Hrvata nema dovoljno novca na ode ljetovati na vlastito more. Jer trenutna situacija ne daje previše optimizma da bi “tržišne sile”, ako nešto tako uopće i postoji, bile dovoljne da u nekom kratkom, razumnom roku barem približe platežnu moć hrvatskih građana s onom koju posjeduju stanovnici takozvane stare Europe.
To se neće tako skoro dogoditi pa je potrebna intervencija države. U svakom slučaju nekakav pokušaj sumiranja problema mogao bi se svesti na ovo – stranci nemaju pravo na njurganje zbog visokih cijena. One su i takve kao i u njihovim matičnim državama.
Hrvati imaju pravo prigovarati, to im je uostalom i omiljena zanimacija. Ali za razliku od milijun drugih slučajeva, ovdje čak velikim dijelom imaju pravo.