Ovaj je blog, zapravo, trebao započeti jednom posve drugom pričom. Recimo kvazi humorističnom crticom s alpinističkih putešestvija, prije koje se autorica poprilično mučila kako da sama sebi i potencijalnim čitateljima dokaže što bi tu uopće bilo zanimljivo.

U to ime u prvom su se epskom uvodu spominjale »anegdote koje se polako gube u sjećanju, pretvarajući se u preuveličane fragmente koji dobro leže uz drugo pivo na šanku«, dvojbe o banalnosti tih istih anegdota u »dodiru s učmalom hrvatskom realnošću«, puno biziranih izraza poput »gubljenja moždanih stanica«, upali su tu zatim nekako i »stigmatizirani prijavljivači zločina«, a za kraj i patetični citati kako je »važan put, a ne cilj«. Bio je tu negdje čak i loše umotan kompliment »objavljivaču« bloga.

Negdje pri kraju te poduže uvodne litanije, tamo gdje bi i najvjerniji prijatelji vjerojatno već izgubili interes, čak je i meni postalo jasno da se po tko zna koji put javno opravdavam zašto se  zapravo bavim alpinizmom i batrgam u još jednom očajničkom pokušaju da objasnim što je zapravo genijalno u jednom takvom, uistinu donekle rizičnom načinu života.

Reakcija je, bit će, već pomalo automatska, iznuđena višegodišnjim odgovaranjem na jedno, uvijek te isto pitanje »Što vam to treba?« I možda je na njega pomalo neukusno, da ne kažem nelogično i sumanuto odgovarati s pričom o dvojici prijatelja koji su mladi poginuli baveći se upravo s dotičnim »porokom«.

Ali nekako, gledajući pred neki dan kako se ogromno mnoštvo pod veličanstvenim masivom Biokova oprašta posljednji put od Tonija Rosa, bilo mi je lako povjerovati da su upravo te stijene i sve ono što ulazi u takav stil života koji je odabrao, djelomično zaslužne da Toni odraste u tako posebnu osobu. 

I zato je priča  o Toniju i Igoru koja slijedi, zapravo priča o alpinizmu.

Bok. Ja sam Toni Roso iz Makarske, imam 16 godina, idem u 2 razred jezične gimnazije. Član sam Speleo-alpine kluba “EKSTREM”. Bavim se alpinizmom. Svaki vikend penjem smjerove po Biokovu i Mosoru s prijateljem iz kluba. Pao nam je snijeg na Biokovu pa ćemo klinove zamjenit šraubama. Pozdrav!”

Tako se 2006. godine nadobudni 16-godišnji momak pod nickom »mladi ekstrem« predstavio po prvi put na alpinističkom forumu zagrebačkog alpinističkog odsjeka PDS Velebit. O simpatičnom klincu iz Makarske koji je svoje pripravničko alpinističko znanje kalio kod vrhunskog hrvatskog alpinista Ede Retelja, nije se potom ništa previše čulo, sve dok novim »postom« kojih godinu dana kasnije nije u svom samozatajnom stilu objavio s jedva dvije rečenice da je sam, samcat popeo 120-metarski smjer težine 6a+ , poduhvat na koji su se tek rijetki ponajbolji hrvatski alpinisti i sportski penjači i danas u stanju odvažiti.

“Mali Toni” s idućih je nekoliko uspona itekako privukao pažnju hrvatske alpinističke zajednice i većeg broja potencijalnih penjačkih partnera. Novi post govorio je o smjeru Lykopolis u stijeni Velikog Borovca dugom 350 metara i ocjenjenom sa 6b, a s onim idućim mnogi su skužili da mali “ekstrem” misli ozbiljno:

“Evo, pošto su mi svi partneri zamrli malo sam se više posvetio penjanju bez partnera tj. soliranju”, kaže Toni u dotičnom postu i nabraja što je to prosolirao “samoosiguravanjem“: “Super panoramika 6a, 200 metara, Živa&tara IV, 150 metara, Prvi snijeg 6a, 150 metara”.

Neki su tada na ovakve objede pogledavali malo čudno, drugi su se zabrinuli za nadobudnog malca. Ali teško da je itko mogao osporiti da je Toni u samo dvije godine na neki svoj intuitivno-strastveni način proniknuo u bit alpinizma, ponekad pomalo zaboravljenu u Lijepoj našoj.

Divlji, nepoznati smjerovi, čari otkrivanja novog, fair-play, etika i avantura – sve je to 18-godišnji Makaran skontao iz prve. I sa strašću prema penjanju, alpinizmu i planinama svojstvenom samo za one najbolje, krenuo dalje.

I tako je počeo impresivni niz uspona kakav se za jednog hrvatskog alpinista mlađeg od 20 godina teško pamti. Sve zahtjevniji prvenstveni smjerovi u najdražem mu Biokovu, sve teže ocjene na sportskim penjalištima, ledeni slapovi, dugački smjerovi u Centralnim i Julijskim alpama – što li sve Toni nije naredao u posljednje dvije godine, izazivajući divljenje najiskusnijih hrvatskih alpinista.

U alpinizmu, međutim, vještina nije jedina na cijeni, a Toni je mnoštvo potencijalnih penjačkih partnera i hrpu prijatelja brzinski sticao svojom ogromnom voljom i energijom za penjanjem i istraživanjem, no prije svega dobrim smislom za humor, dobrotom i skromnošću. Jer sa rezultatima su došle i pohvale, no u državi u kojoj  je na svim razinama društva norma mediokritetsko busanje u prsa, Toni Roso je uvijek ostao samozatajan.

Nisu ga zanimali sponzori, epske priče s uspona, članci u novinama. Toni je jednostavno radio ono što voli – penjao i hvatao što više može svih tih dragocjenih trenutaka okružen stijenama i planinama. Posljednja godina dana bila je do sad najbolja za Tonija.

Osim što je u Zagrebu ozbiljno zagrizao za fakultet, u Biokovu se redaju teška i rijetka ponavljanja ili pak impresivni prvenstveni smjerovi na Biokovu po kojima će Tonija pamtiti još generacije penjača koje ih budu ponavljale. To su naravno samo neki od brojnih uspona koje je u posljednje dvije godine ostvavio s bratom, prijateljima iz Makarske ili pak sa stalnim među-gradsko, među-državnim partnerima poput Krešimira Milasa, Igora Skendera, Nine Adjanin i mnogih drugih.

Nevjerojatno je, zapravo u koliko je malo vremena, simpatični momak iz Makarske svojim usponima u Biokovu na neki način ponovo skrenuo pažnju većeg broja hrvatskih alpinista na ovo područje, kolike je ljude svojim penjanjem motivirao i kako je, posve nesvjesno, radeći ono što osjeća, podsjetio cijelu hrvatsku alpinističku zajednicu na alpinističke standarde penjanja i etike koji su se nekad i sad cijenili u svijetu.