Dogodi se to, zapravo, često. Listaš tiskovine, zamijetiš neku zanimljivu vijest, pa brže bolje isučeš mobitel iz korica da slikaš članak, da ga spremiš u memoriju aparata i da ga nekad poslije detaljno iščitaš. Svega tu bude, od sporta do politike, sve u želji da ono što ti je na tren zaokupilo pažnju i izmamilo neku emociju podijeliš, ako ništa, s najbližima. Kum Vedran, primjerice, svako malo šalje slike vispreno sročenih osmrtnica, ali to je neka druga priča, baš kao i snimka one sahrane na kojoj je svirala baladna obrada Vucine uspješnice »Volim piti i ljubiti«. Svatko je za nešto, štono bi se reklo, specijaliziran. I svatko ima svoju slabu točku. U ovom mobitelu, konkretno, slaba točka su filmovi koje treba pogledati kad se stigne i vlakovi, vijesti o željeznici pa još hrvatskoj.

Što je više novinskih članaka o još jednom povijesnom danu za hrvatsku željeznicu, memorija mobitela više »pati«. A nije da ih nema. Svako malo se gradi novi komadić pruge, elektrificira sustav, nabavljaju novi vagoni i lokomotive. Nekidan se otišlo i korak dalje kada je u pogon pušten elektro-baterijski vlak. Misli laik, ako može hibridni automobil, pa naravno da može i vlak. Može i hoće! I to od Zagreba do Bjelovara i to sa, za naše vlakove nestvarnih, 160 kilometara na sat. Bome, željeznicu će učas progutati ona pjesnička daljina kad tako juri.

Eh, vlakovi… Ako išta u Europi valja, to su vlakovi. Ako išta u nas i ne funkcionira, baš to su vlakovi. A vozili su oni nekada manje-više uredno. Nema u nas grada da nema kolodvora, a bome nam i sve ove naše nazovi velike gradove željeznička pruga gotovo po pola presjeca. Ljudi, međutim, ne vole da im je pruga uz kuću, ne vole je imati pod balkonom, ni u dosegu pogleda. A nema ništa filmičnije, televizičnije, fotogeničnije i oku ugodnije doli pruge i vlaka koji njom svako toliko prođe. Prođe vlak, strojovođa potrubi, a putnici iznutra mašu i pozdravljaju naokolo, ili se barem čini da je tako, da mašu i pozdravljaju. Mali milijun filmova snimljeno je ako ne o vlakovima, onda o putnicima, ili tako da je pruga važan dio scenografije, onaj ključni. U nas bi svijet da su pruge van grada, baš kao da bi im to osiguralo mir u toj asfaltnoj džungli. Pruge su naše k’o neko neželjeno dijete i život uz prugu nije na dobru glasu. Samo, jedna šetnja mijenja sve.

Nije život isti s onu i s ovu stranu pruge i nije da se ta dva života dodiruju često, makar ih dijeli ili spaja samo jedan običan pothodnik. Svaka strana ima svoja pravila, svoje stanovnike, svoju arhitekturu, svoju mladost koja puni kafiće kvartova koji su kao »in« i svoje osobenjake koji gomilaju starudiju u dvorištu s one strane pruge koja je šatro out. Tamo gdje je sve out pruga se zna i račvati u rukavce, a na njima vagoni koji kao da su ostavljeni da tu stoje do nekada i tko zna kada, do trena kad će svi vlakovi biti hibridni da naokolo jurcaju taman da ovi stari vagoni nikome neće ni trebati. I šetaš prvi put s te neke druge strane pruge, pa se čudiš začudnim arhitektonskim rješenjima i diviš mrcini od psa, kad naletiš na vagone. A oni iscrtani, naslikani taman tako da privuku pažnju. Šareni vagoni usred gradske nedođije!? I podno svake slike piše »Karso«, ako već ne piše »Karso was alive«. Pa ti vrag ne da mira. Pa guglaš, ma Google nema pojma. Pa se sjetiš umjetne one inteligencije i ona, bome, zna podosta. »Ovaj natpis potpisuje umjetnik poznat kao T.C. Karso, putujući grafiti umjetnik iz Texasa. Njegov rad uglavnom se pojavljuje na teretnim vlakovima, gdje ostavlja svoje crteže i poruke, stvarajući time svojevrsni dnevnik putovanja i osobnih refleksija. Njegov rad često uključuje likove poput šumskih stvorenja, putnika i apstraktnih prikaza, a natpis »Karso was alive« često se pojavljuje uz datum, što sugerira kontinuiranu prisutnost i aktivnost umjetnika.« Wow! I piše da je Karso bio prije godinu-dvije u Zagrebu, gostovao s izložbom, baš kao i to da je njegovog traga diljem svijeta, na vagonima dakako. S onu stranu pruge, tamo gdje se ne ide često ako se tamo ne živi eto malena dokaza da je grad grad, da smo i mi svijet. Pa bude čovjeku nekako drago oko srca i toplo, onako kako je drago djetetu posve slučajno naći staklenu perlu za koju mu se čini da je nitko nikada prije vidio nije niti imao.

Ma, vrag su te tražilice, pa ako Google nije znao ništa o Karsu, zna on da će za oko zapeti najava koncerta u klubu Močvara. Evo u ponedjeljak, u dan poslovično nesklona događanjima bilo koje vrste, u Močvari gostuje Shonen Knife, kultni japanski ženski punk rock bend. Slušaš i gledaš video, noge same kreću cupkati, zvuči ti sve nekako poznato makar pojma nemaš ni zašto ni kako i jednostavno dobro je. Pod stare dane eto te u Močvari. Drugačije je štošta, od onog pečata na zapešću do povratnih čaša za pivo, a opet sve je isto, ako ne i bolje, pitomije. Svijet svakojakog uzrasta tu je da vidi kako to Naoko, Atsuko i Michie praše, a praše bome junački. I tako one godinama. Kažu, naime, znalci da smo to slušali onomad davno k’o srednjoškolci. Tko smije priznati da se tad slušao Mišo. Neka i Miše, ali u nedjelju Karso taman da u predvečerje s dragim ljudima o njemu razgovaraš, a u ponedjeljak Japanke u Močvari i koncert koji završi na vrijeme da se ne ide satrven leć’. Osjećaj je dobar, koliko god da se čudom čudiš i onima koji zdušno pjevaju uz japanski bend i djevojkama kojima osmijeh ne silazi s usana makar su s drugog kraja svijeta došle. Osjećaj je dobar, jer to bi moralo biti to, pa da je grad, da je urbano, da je svakom dohvatljivo, da je ležerno, da je nenametljivo, da je kvalitetno i da te vodi diljem svijeta, a da ne moraš daleko jer svijet je već tu. To je to.

»Vrijeme leti, život je kratak, pile se peče, meni će batak«, pjeva Rambo. Nekom Eurosong, nekom novo skupocjeno prometalo, a nekom gdjekoji grafit i japanske pankerice. I skratiti hlače bez stresa je batak, i naći bricu koji je još uvijek u stanju šišati samo škarama, onako po starinski. Ima bataka za svakog i svih veličina, samo da nas ne muči širina. A muči nas na dnevnoj bazi uski kolosijek na koji su nas bacili jer, navodno, samo tako preživjeti danas čovjek može. Nekada, ipak i na sreću, samo treba dignuti glavu i baciti pogleda preko ograde, preko pruge, negdje dovoljno daleko da vas ne stiže glas onog ministra koji spominje potrebu da se čim više djece rodi da ih čim više može nositi pušku. Karso is alive i Karso je svuda, svuda bio i svuda će biti. Samo valja preko pruge. Ili nam valja prugom žustrije nego ikada.

Dogodi se to, zapravo, često. Listaš tiskovine, zamijetiš neku zanimljivu vijest, pa brže bolje isučeš mobitel iz korica da slikaš članak, da ga spremiš u memoriju aparata i da ga nekad poslije detaljno iščitaš. Svega tu bude, od sporta do ozbiljne politike, a sve u želji da ono što ti je na tren zaokupilo pažnju i izmamilo neku emociju podijeliš, ako ništa, s najbližima. I svatko je za nešto, štono bi se reklo, specijaliziran. I svatko ima svoju slabu točku. U ovom mobitelu, konkretno, slaba točka su vlakovi, vijesti o željeznici pa još hrvatskoj. Što je više novinskih članaka o još jednom povijesnom danu za hrvatsku željeznicu, memorija mobitela više »pati«. Nekidan je tako u pogon pušten elektro-baterijski vlak. Taj može i bez struje i taj leti 160 kilometara na sat, ili još uvijek taman toliko brzo da mu se stigne mahnuti s balkona ako se uz prugu živi. Vlak je taj, rekoše uzvanici za promotivne vožnje, tehnološko i ekološko čudo i još će ih 13 nabaviti naša željeznica. Bit će to flota od vlakova. Da vozi od Zagreba do Bjelovara i natrag. Samo, tko će ljude, nakon svih ovih godina bez pruge, sjetiti da vlakova uopće ima, da ih nije sve, osim one u mobitelima, progutala već daljina!?