Uoči sučeljavanja na HTV-u Kolinda Grabar-Kitarović proglasila je svoju pobjedu, a Zoran Milanović učinio to isto, najavivši nakon totalnog nizozemskog nogometa talijanski »catenaccio«, to jest čuvanje rezultata, dakle vodstva.

Je li sinoćnja debata, koja je na trenutke bila žestoka poput one na RTL-u, donijela prevagu jednom od kandidata u borbi za svaki glas?

Teško, ako uopće sučeljavanja imaju tu moć, ona ostavljaju utisak, ali njihov sadržaj nakon što su jednom već održana postaje monoton u ovakvom televizijskom formatu, u kojem niti se pita sve što bi se trebalo pitati kandidate za predsjedničku dužnost, niti ih vode najbolji novinari vođeni isključivo svojim profesionalnim nadahnućem.

Sučeljavanje na HTV-u sličilo je na popravni ispit, još jedno utvrđivanje poznatog gradiva, ponešto ispeglano, bez šmrcanja i agresivnosti s Milanovićeve strane, s nešto malo manje udaraca ispod pojasa Kolinde Grabar-Kitarović.

Kad smo još jednom odslušali poznato o žilet-žici, Orbanu, Vučiću i Trumpu, bijegu iz hrvatske ambasade u Washingtonu i izbjegličkom vlaku koji je završio u Mađarskoj, kada smo još jednom prežvakali korupciju u VSOA-i i SOA-i te razglabali tko je koliko puta u četiri oka razgovarao s Angelom Merkel, ostao je dojam sadržajne ispraznosti.

Navijači će prednost dati kandidatu za koga su se već odlučili glasati, neodlučni i apstinenti teško da su dobili ponudu koju neće moći odbiti i pohrliti u nedjelju na birališta.

Ako je nešto sigurno nakon prisavskog okršaja, onda je eventualni treći meč večeras na Novoj TV potpuno suvišan.

Izazivač je u stanovitoj prednosti, jer ipak nije branio svoj šesnaesterac, već napadao pokazujući da drugačije ne zna igrati, čak i kada bi to htio.

Kolinda Grabar-Kitarović uzdala se u defenzivu, pokušavajući još jednom razjariti bika otrovnim strelicama kako bi izgubio kontrolu i otvoreno nasrnuo.

No, Milanović je ovog puta ne samo zauzdao prehladu, već zauzdao i netrpeljivost koju je otvoreno pokazivao u prvom meču, čime sigurno nije pokupio simpatije televizijskoga gledateljstva.

Zato se sve bitnije odigravalo prije samog sučeljavanja koje je vjerojatno bilo gledano kao »vruća medijska roba«, ali teško da bi se moglo ocijeniti presudnim za konačni rezultat.

Da HDZ-u i Plenkoviću nije svejedno kakva će biti sudbina Kolinde Grabar-Kitarović, pokazuje i sveopća mobilizacija ne samo svih stranačkih snaga i šalabahteri koji se iz Središnjice spuštaju u bazu, već i aktiviranje i regrutiranje raznobojnih Milanovićevih neprijatelja.

Tako su u zboru kontra Zorana Milanovića u jedan glas zapjevali svi, od Julienne Bušić, preko Thompsona i Zlatka Dalića, do Slavka Linića.

Od terorista do komunista!

Može li takva »neprincipijelna koalicija« motivirati pristojan svijet na brojniji izlazak na birališta, i to na skijaški vikend koji u pravilu prazni gradove?

Teško, ali ne i nemoguće. Odustanu li pretendenti od posljednjeg televizijskog meča, to će značiti samo da su se i oni pomirili s time da je sada sve u Božjim rukama.

Može li 5. siječnja za Zorana Milanovića postati ono što je 3. siječnja 2000. bio za njegovog prethodnika na čelu SDP-a, Ivicu Račana?

Dvadeset godina kasnije sve je različito, samo su ambicije aktera za osvajanje vlasti iste, ali da se nije dogodio taj milenijski siječanjski dan koji je ustoličio Račana, Milanović danas ne bi bio niti u prilici da pokuša nemoguće i iz političke mirovine zasjedne na Pantovčak.

Uspije li u tome, odškrinut će se vrata Banskih dvora Davoru Bernardiću.

Ostane li Kolinda Grabar-Kitarović vladarica Pantovčaka, Andrej Plenković ostat će čvrsto u sedlu HDZ-a, a eliminaciju Milanovića s političke scene pripisat će sebi u zasluge i znatno lakše osigurati još jedan premijerski mandat.

Zato nije nebitno što će se dogoditi 5. siječnja 2020. Možda će i za dva desetljeća nečijoj političkoj karijeri biti bitno koga je tada Hrvatska izabrala za predsjednika.